Svi koji čitate ovu objavu ste u jednom trenutku svog nesvjesnog života odlučili postati Zemljani. Neki kažu da smo na Zemlji u svojevrsnom čistilištu i da se ovdje duše sa raznih planeta reinkarniraju u Zemljane kako bi odradili svoju karmu, duhovno se uzdigli i krenuli u više razine. Takvih čistilišta u svemir nema baš puno, pa sama činjenica da smo ovdje govori da smo izabrali napredak.
Drugi kažu da je ova planeta samo obmana, da smo svi u nekom transu kao u Matrixu i da nas netko crpi dok ne umremo. Ili da nas kontroliraju tzv. Sivi (zli vanzemaljci) za razliku od Zelenih (koji nam pomažu).
Treći će reći da je ovaj život samo slika koju su stvorili Gušteroliki vanzemaljci kako bi nas držali podčinjene za svoje planova ili da nama upravljaju Nacisti iz baze na južnom Mjesečevom polu.
Meni je bliža tvrdnja o čistilištu - ne racionalno, već u dubini srca. A ako smo u čistilištu, onda zasigurno postoje i dobre i zle sile koje nas, svaka za sebe, žele dovesti u svoj "tabor".
Bilo kako bilo, pitanje je da li mi živimo na "svemirskom brodu", "planetu", "živućem objektu koji posjeduje svjesnost" ili "majčici" Zemlji?
Za materijaliste, ovo je svemirski brod - beživotan kamen kojim plutamo kroz svemir. A kako se u životu odnosimo prema kamenju? Brinemo li se za njega, pazimo ga, čistimo i gladimo s ljubavlju? Ili ga uzmemo i bacimo bez razmišljanja - u vodu, nečiju glavu, prozor? Materijalizam ne vidi kamen kako bi ga vidio, recimo, jedan Rudolf Steiner. Kamen je tu da s njime zabijem klin za šator, da ga smrvim u kameno brašno, itd. A tako se onda odnosimo i prema Zemlji. Pustošimo je, bušimo, iskorištavamo bez ikakvog razmišljanja.
U jednom od svojih motivacijskih govora Anthony Robbins je govorio o Zemlji kao planetu i zapitao publiku kako se osjeća razmišljajući u ovoj ulozi Zemlje? Da li nam planet budi neku emociju? Ili to racionaliziramo? Uostalom, racionalni među nama su odlučili da, evo, Pluton više nije planet, već planetoid. Pa to je samo sferoidni objekt koji kruži oko Sunca. Stoga možemo slobodno crpiti naftu, odlagati smeće u oceane, trovati vodu i zemlju. Pa ionako se nema što ubiti - osim, eventualno, nas samih.
A što ako je Zemlja živa i posjeduje svoju svijest. Da li bi i dalje uništavali takvo biće? Većina nas ne, ali znanost se ne treba opterećivati takvim trivijalnim stvarima. Pa i miš je živo biće ali radimo eksperimente na njima. (Istina, ako je vjerovati Vodiču kroz galaksiju za autostopere, miševi nam to dozvoljavaju kako bi mislili da smo napredniji od njih). Ili krava? Ili drugi čovjek. Što ako moramo ubiti tisuće ljudi da bi našli lijek za milijune? Pa to je prihvatljiva cijena. Zbog toga znanstvenici ne bi prezali da i dalje uništavaju Zemlju (što uostalom i čine, stvaranjem virusa, nuklearnih eksplozija itd.).
Tek mali broj nas Zemlju vidi kao majčicu. I kako bi rekao Tony Robbins, možemo li mi skrnaviti našu majku? Ako se proširi svijest da je Zemlja naša majka, onda će rasti i otpor bezočnom uništenju zemlje. Možete li baciti smeće na svoju majku? Uzeti svrdlo i bušiti joj utrobu kako bi joj popili krv? Već same ove slike većini su odbojne. A upravo to čovječanstvo, koje se voli smatrati pravičnim, moralnim, naprednim i obrazovanim radi svojoj majci Zemlji. I nije ga sram, već smišlja sve gore i gore stvari.
Zbog toga majčica Zemlja pati i slabi. Rudolf Steiner bi rekao da iz bolesne zemlje raste i bolesna biljka. Biljku koja raste iz zdrave zemlje ne moramo prskati, tretirati otrovima. U njoj je ravnoteža konstrukcije i destrukcije.
Nedavno sam pročitao jedan članak Zdenke Andrijić koji sadrži vježbu za jačanje majčice Zemlje (koju Zdenka vidi kao anđela), pa sve vas koji volite svoju majčicu pozivam da ovu vježbu uradite i naučite druge da ju rade. Jer ne zaboravite, zdrava biljka raste iz zdrave zemlje, a vi ste dijete Zemlje i iz zdrave Zemlje i vi ćete rasti zdravi.
Stopalima voljno, s potpunom sviješću i poštovanjem dodirnite tlo. Osjetite fizičku povezanost s Majkom, ali i mentalnu i duhovnu. Dodirujući Zemlju, dodirnite sva živa bića na njoj i u njoj - svaki kamen, bilju, životinju, čovjeka, anđele. Zamolite Zemlju da vam govori. Zahvalite joj na svemu što čini za vas, nesebično vas hraneći, štiteći, utopljavajući. Poslušajte što vam ima reći.
A onda joj iz područja među obrvama (treće oko), pošaljite ljubav. I ostanite tako, zagrljeni s njom, još neko vrijeme.
Ima još ovakvih vježbi ali za njih trebate otići na neku anđeosku radionicu Zdenke Andrijić ili poslušati CD s vježbama iz njene knjige o anđelima.
