Znanost - nova religija

Vrlo često ateisti (dakle oni koji ne vjeruju u božansko biće, ne nužno u starca sa sijedom kosom i bradom do pupka - ovo je opis i Djeda mraza) vjeruju u znanost. Vjeruju da je znanost dobra, a religija zla. Da znanost donosi napredak, a religija nazadak. Da su svi vjernici zatucani, a oni okrenuti znanosti otvorenog uma.

No koliko je to stvarno točno?
Reći ću da ne postoji ništa pogubnije za ljudsku vrstu od znanosti-atomskih bombi, virusa, bakterija, nano tehnologija i sličnog što stvaramo iz obijesti (da pokaženo da su znanstvenici bogovi) bez ikakvog morala ili primisli kako se to može okrenuti protiv ljudi.

Jedna od najčešćih teza je da bi nam bez religije bilo bolje jer je ona ubila tolike nedužne ljude. Od vjerskih ratova, progona vještica itd.
Pri tome se zaboravlja da je znanost ubila barem 1.00.000.000 puta više ljudi i da ih još uvijek ubija. Mislim da se uzima da je za vrijeme inkvizicije spaljeno od 35-55.000 (uglavnom) žena. Od raka maternice toliko ih umire godišnje, možda čak i mjesečno. A inkvizicija i progoni vještica trajali su stoljećima.
Ali kako mogu tvrditi da je rak maternice plod znanosti? Pa, obzirom da nema Boga, onda je odgovorna znanost! Zar ne, ako ste ateisti? Zamislite koliko je milijuna ljudi ubijeno u ispitivanjima cjepiva. Koliko je milijuna ljudi ubijeno jer su 20-30 godina jeli hranu prskanu DDT-jem. Danas znamo da je DDT moguće naći i na sjevernom i južnom polu mada tamo nije bilo uzgoja biljaka. A svo vrijeme nas je znanost uvjeravala da je DDT bezopasan. Takvih pesticida i herbicida koji su se desetljećima koristili i bili propisivani od znanstvenika, a danas su najstrože zabranjeni ima stotine i tisuće.
Bez ikakve sumnje je sigurno da će se ona zaštitna sredstva koja danas koristimo u uzgoju za 20-30 godina naći na zabranjenoj listi.
Kao što su žene uvjeravali da određene kontracepcijske pilule i slična sredstva nisu opasne po njih. A više puta je dokazano upravo suprotno. No prije toga su tolike žene ostale bez mogućnosti majčinstva i mnogima je uništen život.
A pogledajte samo koliko je milijuna ljudi znanost ubila kroz "liječenje". Daju nam lijekove koji nisu dovoljno dobro testirani ili uoće testirani ili su rezultati krivotvoreni, pa ona ljudi kao muhe umiru od posljedica. Svake godine se za neki "popularni lijek" utvrdi da je štetan. Ali mnogi se i dalje kunu u znanost. I za njih je znanost dobra.
A što je s rakom s početka priče? Pa naša draga dobra znanost je proizvela gnojiva i zaštitna sredstva kojima trujemo svoju hranu (a onda i sebe), proizvela je tvari koje uništavaju našu pitku vodu, uništavaju tlo i ono postaje neplodno (sadržaj humusa u poljoprivrednim tlima u Europi se u zadnjih sto godina sa 4-8% smanjio na 1-2%. U mnogim slučajevima i ispod 1% što predstavlja neplodna tla). Truje i naš duh oduzimajući nam priliku za duhovnost kroz "vijesti", crne kronike, reality show-ove itd. I naravno, demonizirajući vjeru u svakom pogledu.

Druga jako bitna teza je da su ljudi prije puno kraće živjeli a danas žive daleko duže. I to zbog znanosti. Ako se uzme da prije nije bilo pretilosti, srčanih i moždanih udara niti raka, a danas godišnje stotine milijuna ljudi zbog toga umre, onda sam vjerojatno glup što ne vidim napredak. Činjenica je da su ljudi u srednjem vijeku, pa i u rimsko i grčko doba živjeli kraće no danas, no jednako tako arheolozi svako malo nađu dokaze da su ljudi prije 7-10 tisuća godina živjeli prosječno 100 pa i do 1.000 godina (slično Biblijskim pričama). No naravno, takve se činjenice prikrivaju kako bi se mogla potkrijepiti tvrdnja da zbog znanosti živimo duže.
Možda je naš trenutni životni potencijal i više do 100 godina, ali zbog zatrovane vode, hrane, svih mogućih valova koji prolaze našim tijelima (TV, radio, mobiteli, internet), zbog "lijekova" itd. mi živimo daleko manje od mogućosti. Razmislite o tome.
Razmislite nije li znanost ovdje da nas ograniči a ne da nam omogući razvoj? Prije smartfona, znao sam oko 100 telefonskih brojeva napamet. Danas jedva znam vlastiti. Da li je to napredak moga mozga ili on atrofira?
Da li je napredak virtualno druženje ili druženje s prijateljima u živo? Da li u doba informacija imamo uopće šanse doći do prave informacije ili dolazimo do one za koju drugi žele da do nje dođemo. Ako je 99 od 100 poruka e-pošte spam (neželjena poruka) koliko pametan moram biti da shvatim da je 99 od 100 vijesti laž. Na žalost, mi smo uvjereni da je situacija upravo suprotna i time "znanošću" bivamo sve više programirani.
Srećom, poput Tesline izjave da će znanost za 10 godina napredovati više no od početka ljudske vrste kada počnemo istraživati duhovno a ne materijalno, sve više se ljudi budi iz zabluda znanosti i vraća se izvornoj duhovnosti (ne nužno religiji jer i religija se kroz stoljeća pretvorila u instituciju). A svakim novim probuđenim, svijest mijenja i one koji se još nisu probudili. 
A dok razmišljate preporučam knjigu Phyllis V. Schlemmer "Jedini planet izbora".

Majčica Zemlja

Svi koji čitate ovu objavu ste u jednom trenutku svog nesvjesnog života odlučili postati Zemljani. Neki kažu da smo na Zemlji u svojevrsnom čistilištu i da se ovdje duše sa raznih planeta reinkarniraju u Zemljane kako bi odradili svoju karmu, duhovno se uzdigli i krenuli u više razine. Takvih čistilišta u svemir nema baš puno, pa sama činjenica da smo ovdje govori da smo izabrali napredak. 

Drugi kažu da je ova planeta samo obmana, da smo svi u nekom transu kao u Matrixu i da nas netko crpi dok ne umremo. Ili da nas kontroliraju tzv. Sivi (zli vanzemaljci) za razliku od Zelenih (koji nam pomažu).

Treći će reći da je ovaj život samo slika koju su stvorili Gušteroliki vanzemaljci kako bi nas držali podčinjene za svoje planova ili da nama upravljaju Nacisti iz baze na južnom Mjesečevom polu.

Meni je bliža tvrdnja o čistilištu - ne racionalno, već u dubini srca. A ako smo u čistilištu, onda zasigurno postoje i dobre i zle sile koje nas, svaka za sebe, žele dovesti u svoj "tabor".

Bilo kako bilo, pitanje je da li mi živimo na "svemirskom brodu", "planetu", "živućem objektu koji posjeduje svjesnost" ili "majčici" Zemlji? 

Za materijaliste, ovo je svemirski brod - beživotan kamen kojim plutamo kroz svemir. A kako se u životu odnosimo prema kamenju? Brinemo li se za njega, pazimo ga, čistimo i gladimo s ljubavlju? Ili ga uzmemo i bacimo bez razmišljanja - u vodu, nečiju glavu, prozor? Materijalizam ne vidi kamen kako bi ga vidio, recimo, jedan Rudolf Steiner. Kamen je tu da s njime zabijem klin za šator, da ga smrvim u kameno brašno, itd. A tako se onda odnosimo i prema Zemlji. Pustošimo je, bušimo, iskorištavamo bez ikakvog razmišljanja.

U jednom od svojih motivacijskih govora Anthony Robbins je govorio o Zemlji kao planetu i zapitao publiku kako se osjeća razmišljajući u ovoj ulozi Zemlje? Da li nam planet budi neku emociju? Ili to racionaliziramo? Uostalom, racionalni među nama su odlučili da, evo, Pluton više nije planet, već planetoid. Pa to je samo sferoidni objekt koji kruži oko Sunca. Stoga možemo slobodno crpiti naftu, odlagati smeće u oceane, trovati vodu i zemlju. Pa ionako se nema što ubiti - osim, eventualno, nas samih.

A što ako je Zemlja živa i posjeduje svoju svijest. Da li bi i dalje uništavali takvo biće? Većina nas ne, ali znanost se ne treba opterećivati takvim trivijalnim stvarima. Pa i miš je živo biće ali radimo eksperimente na njima. (Istina, ako je vjerovati Vodiču kroz galaksiju za autostopere, miševi nam to dozvoljavaju kako bi mislili da smo napredniji od njih). Ili krava? Ili drugi čovjek. Što ako moramo ubiti tisuće ljudi da bi našli lijek za milijune? Pa to je prihvatljiva cijena. Zbog toga znanstvenici ne bi prezali da i dalje uništavaju Zemlju (što uostalom i čine, stvaranjem virusa, nuklearnih eksplozija itd.). 

Tek mali broj nas Zemlju vidi kao majčicu. I kako bi rekao Tony Robbins, možemo li mi skrnaviti našu majku? Ako se proširi svijest da je Zemlja naša majka, onda će rasti i otpor bezočnom uništenju zemlje. Možete li baciti smeće na svoju majku? Uzeti svrdlo i bušiti joj utrobu kako bi joj popili krv? Već same ove slike većini su odbojne. A upravo to čovječanstvo, koje se voli smatrati pravičnim, moralnim, naprednim i obrazovanim radi svojoj majci Zemlji. I nije ga sram, već smišlja sve gore i gore stvari. 

Zbog toga majčica Zemlja pati i slabi. Rudolf Steiner bi rekao da iz bolesne zemlje raste i bolesna biljka. Biljku koja raste iz zdrave zemlje ne moramo prskati, tretirati otrovima. U njoj je ravnoteža konstrukcije i destrukcije. 

Nedavno sam pročitao jedan članak Zdenke Andrijić koji sadrži vježbu za jačanje majčice Zemlje (koju Zdenka vidi kao anđela), pa sve vas koji volite svoju majčicu pozivam da ovu vježbu uradite i naučite druge da ju rade. Jer ne zaboravite, zdrava biljka raste iz zdrave zemlje, a vi ste dijete Zemlje i iz zdrave Zemlje i vi ćete rasti zdravi. 

Vježba ide ovako: Bosi (može i u tanjoj obući) stanite ili sjednite na mjesto gdje je moguć izravan dodir sa zemljom. Leđa trebaju biti uspravna. Umirite se i obratite pažnju na disanje. Možete koristiti metodu da 4 sekunde udišete na nos, 4 sekunde držite zraku u plućima, a onda 4 sekunde izdišete na usta. Cilj je da se opustite i smirite. 

Stopalima voljno, s potpunom sviješću i poštovanjem dodirnite tlo. Osjetite fizičku povezanost s Majkom, ali i mentalnu i duhovnu. Dodirujući Zemlju, dodirnite sva živa bića na njoj i u njoj - svaki kamen, bilju, životinju, čovjeka, anđele. Zamolite Zemlju da vam govori. Zahvalite joj na svemu što čini za vas, nesebično vas hraneći, štiteći, utopljavajući. Poslušajte što vam ima reći. 

A onda joj iz područja među obrvama (treće oko), pošaljite ljubav. I ostanite tako, zagrljeni s njom, još neko vrijeme. 

Ima još ovakvih vježbi ali za njih trebate otići na neku anđeosku radionicu Zdenke Andrijić ili poslušati CD s vježbama iz njene knjige o anđelima.