2000 godine turski je ministar vanjskih poslova obznanio da je glavni Turski cilj u 21. stoljeću obnoviti Otomansko carstvo. Ako je tko i pročitao taj interview sigurno se nasmijao na takve teze, ali danas smo svjedoci da je Turska itekako na tom putu.
Prva etapa je bila financijsko-kulturna ekspanzija.
Naime, vrlo brzo Turska je postala drugi najveći investitor u BiH, jedan od najvećih investitora na Kosovu, a kao investitor prisutna je i u ostalim zemljama jugoistočne Europe. Ujedno je jedna od najjačih ekonomija na prostoru Europe, Turkish Airlines su postali 2. ili 3. zrakoplovna tvrtka u Europi, itd.
Regresije radi, kao financijer i ekonomska sila postala je idealna za regrutiranje ISIL-ovih boraca po Europi, a kako je i veliki zračni prijevoznik, to joj je olakšalo transport tih ljudi do Sirije i Iraka.
Nadalje, od 2000. godine počinje masovna investicija u turske sapunice kojima se nastoji oslikati tursko društvo kao bogato i otmjena, odnosno kroz povijesne serije turska snaga i povezanost sa određenim prostorima bivšeg-budućeg turskog carstva.
Slijedeći korak je bilo tipično subverzivni - uništavanje velikih i jakih "diktatura" (kako nas to Amerikanci žele uvjeriti) na području bivšeg carstva - od Tunisa do Egipta. Nakon što je i to, u suradnji s SAD-om koji je imao druge planove (o tome u nekom drugom blogu) u ovome uspjela, Turska se okrenula neposrednim susjedima od kojih je uništeni Irak bio nikakva prijetnja, a Sirija ogromna.
Stoga je ponovo u suradnji s Amerikancima pomogla pobunu protiv njoj nesklonog režima u Siriji i financijski i vojno pomogla stvaranje ISIL-a. Uostalom, jedni pošteđeni stranci zarobljeni od ISIL-a bili su 33 turska diplomata/članova osoblja.
Kako je već oko turske 400 km granice pod kontrolom ISIL-a, to je dostava ljudi i tehnike još lakša.
Naravno, da bi takva suradnja bila moguća, turska sve više islamistička (naizgled sekularna) vlast je prvo napravila velike i opsežne čistke u turskoj vojsci koja je branila sekularnu državu Ataturka, a iskoristila je svoj nastali položaj gdje o njoj ovisi i NATO i Amerika kako bi to provela bez ikakva otpora sa Zapada.
No, tu nije računala da će Rusija braniti svoju jedinu Sredozemnu pomorsku bazu (a upravo mogućnost da Sirija "padne" je ubrzalo ruske planove osvajanja i pripojenja Krima, no to je druga priča), te ni nakon 3 godine nije uspjela u svom naumu.
Tada nastupa faza čišćenja - uništiti sve domicilno stanovništvo kako bi se lakše provela kasnija okupacija. Mada Turska nema problema s genocidom (sjetimo se Armenije), ovdje je prljave poslove prepustila ISIL-u. I zato dok i zadnji Kurd ne bude uništen neće poduzimati ništa da im pomogne.
Naprotiv, radit će i dalje na jačanju ISIL-a jer je ostao još jedan protivnik, a to je trenutno najjači igrač u regiji - Iran. Ne treba zaboraviti da se "teroristički" Hezbolah prvi uključio u borbi protiv Al-Qaide i ISIL-a, a u obrani Sirije koja je tradicionalan iranski saveznik. Stoga je Turskoj u izrazitom interesu da se genocidom istrijebe šijiti s područja Sirije i Iraka (90% stanovništva Irana su šijiti).
Jednom kada se i ti ciljevi ostvare, vjerojatno će Turska pokrenuti vojnu akciju kojom će, pod izgovorom uništenja ISIL-a okupirati područje "kalifata" i pripojiti ga sebi. Naravno, prikazujući se cijelom svijetu kao dobročinitelj i osloboditelj. A prema stanju medija, lako je očekivati da će se uloga Turske u tom smislu još više istaći. Povijest nas uči da je mali korak od osloboditelja do okupatora.
Ali nas uči i da tko s vragom tikve sadi.... Pa bi se ISIL Turskoj mogao obiti o glavu, kada neprijatelja ponestane. A radikalne fanatike nitko nije uspio kontrolirati (sjetimo se Talibana u Afganistanu).
Dakle, nova Ruanda je, zbog sterilnosti EU, Amerike ali i kratkovidnosti Rusije (brani Siriju, ali gubi ostatak regije i dobija agresivnog južnog susjeda koji će rado financirati ruske islamiste i radikale, umjesto politički patetične i vojno nesposobne EU koju si je Rusija odredila kao neprijatelja) sve izglednija. A time i definitivni početak kraja europske civilizacije kako je to lijepo napisao Samuel P. Huntington.
