Ovo je prvi od tekstova temeljen
na publikaciji „100 razloga za eko poljoprivredu“ koju je izdao švicarski FiBL,
no ne radi se o pukom prijevodu već tumačenju i povezivanju s hrvatskom praksom
(vrlo različitom od Švicarske).
 |
| 100 razloga za eko poljoprivredu (Izvor: wikimedia.org) |
U EU, ako nešto nosi oznaku eko
to ujedno znači da je proizvod zadovoljio sve odredbe Zakona o ekološkoj
poljoprivredi, kako EU, tako i matične zemlje. I samo tada smije nositi taj
naziv/oznaku i stavljati se na tržište. Kod nas je situacija toliko apsurdna da
ukoliko lažno deklarirate proizvod kao eko, državna inspekcija neće poduzeti
ništa jer niste upisani u upisnik eko proizvođača, pa se oni ne smatraju nadležnima
za kontrolu. Inspekcije Ministarstva poljoprivrede kontroliraju samo one koji
su upisani u Upisnik i vrlo su rigorozne. No trebale bi još više kontrolirati i
kažnjavati/zatvarati one koji varaju potrošače, što nije slučaj.
Ujedno, eko farme su još i
dodatno kontrolirane od strane kontrolnih tijela i to barem jednom godišnje.
Svako kontrolno tijelo mora obaviti i izvanredne nenajavljene kontrole na barem
10% svojih klijenata, pri čemu bi to trebalo (a nije tako) raditi prvenstveno
kod rizičnih proizvođača. Zato kontrolna tijela i rade procjene rizika. No to
bi značilo da će se kontrolirati svi oni koji su u eko zbog čistog profita i
vrlo su rizični, te će im kontrolna tijela naći propuste i morati ih kazniti
ili im zabraniti proizvodnju. A zahvaljujući hrvatskim apsurdima, takvi „muljatori“
će uredno prijeći u drugo kontrolno tijelo i time izvorno tijelo gubi izvor
prihoda, a isti dobiva onaj koji nije sklon inspekciji rizičnih. Stoga je teško
naći (ako uopće i postoji) ono kontrolno tijelo koje dodatno kontrolira
najrizičnije. Uostalom, pokušajte doznati koliko proizvođača nije dobilo
potvrdnicu/certifikat, pa će Vam sve biti jasno. U razvijenim zemljama radi se i do 10% farmera, a kod nas bi trebalo biti znatno više.
 |
| Što je dozvoljeno ovim momcima (Jovi) ... (čitaj: strana kontrolna tijela) (Izvor: wikipedia.org) |
Eko proizvodnja je vrlo detaljno
regulirana. Pravilnici i dopune Zakona o eko poljoprivredi izlaze redovito i, u
pravilu, sve su stroži. Tako se jasno propisuje što se smije, a što ne
koristiti u eko poljoprivredi (u zaštiti bilja, gnojidbi, hranidbi stoke itd.).
Uz to, neki proizvođači se dodatno podvrgavaju privatnim standardima koje je
još teže dobiti (npr. Demeter) i pravila proizvodnje su još zahtjevnija.
Jednako precizno regulirana je i
prerada i trgovina. Pogoni za preradu, ali i skladišta i trgovci kontroliraju
se također najmanje jednom godišnje. Točno se zna koje se tvari smiju ili ne
koristiti u preradi (što nije uvijek i utvrđeno kod hrvatskih kontrolora, koji
propise tumače prilično proizvoljno). Srećom, vi kao kupci također lako možete
doći do popisa dozvoljenih sirovina, pa pogledati da li se isti nalaze i u
prerađevini. Npr. dozvoljen je samo eko šećer (u Hrvatskoj je gotovo nemoguće
kupiti bijeli eko šećer, jer mu je cijena tolika da to prerađevina „ne podnosi“.). Stoga mnogi certificirani eko proizvođači, uz blagoslov svojih kontrolnih tijela koriste neeko bijeli ili smeđi šećer, mada je to strogo zabranjeno. Isto tako, teško je naći eko ulja ili ocat, pa se uglavnom konzervira jabučnim
octom kojeg ima u eko proizvodnji. A ako utvrdite da eko proizvod koji kupujete
ne zadovoljava propise, slobodno ga prijavite inspekciji i time zaštite kako
druge potrošače, tako i poštene eko proizvođače/prerađivače.
Sva kontrolna tijela se također moraju kontrolirati,
što radi državna inspekcija te Hrvatska akreditacijska agencija, koja provodi
obvezne godišnje kontrole. Naravno, ako niste strano kontrolno tijelo, kada za
vas vrijede druga, nepoštena pravila. Tada vas hrvatska država ne može kontrolirati,
a kod matične države, ako niste naveli da radite u drugoj zemlji, također ne
potpadate pod kontrolu. Ovakav vid nelojalne konkurencije i čiste prijevare
moguć je samo kod nas. Kada bi hrvatsko kontrolno tijelo htjelo kontrolirati npr.
u Sloveniji ili Austriji, pitanje je da li bi se uopće moglo registrirati
(pogledajte popis tijela koje rade u tim državama i vidjet ćete da stranaca
gotovo i nema), a kamoli akreditirati.
 |
| ... nije dozvoljeno volovima (bovi) tj. hrvatskim kontrolnim tijelima (izvor: wikipedia.org) |
Ne kaže se uzalud: Quod licet Jovi, non licet bovi. Stoga je i na potrošačima da se educiraju i bojkotiraju proizvođače tih tijela i prisile ih da igraju pošteno i prema pravilima koja u matičnim zemljama ne bi ni pomisliti kršiti. Ali baš ih briga za hrvatske potrošače, oni su ionako stoka sitnog zuba. Stoga je na hrvatskim potrošačima da pokažu da su i svi oni koje stranci kontroliraju za njih "proizvođači sitna zuba" i da njihove proizvode ignoriraju, kao i uvozne proizvode iz takvih zemalja. Naravno, odluka je na vama, dragi potrošači, no sada ste educirani pa nema izgovora na neznanje.
Time završavamo s prvih 5 osnova eko poljoprivrede koje stoje pod "Eko je zaista eko" (u uređenim zemljama).
