Jednom davno poslušao sam priču Anthony Robbinsa o važnosti razumijevanja a ne osuđivanja.
I godinama nastojim prvo razumjeti a ne prvo osuđivati. Svaki put kada počinjem skretati s tog važnog životnog pravca, dragi Bog me ispravi.
Kada sam ponovo počeo osuđivati bez pokušaja razumijevanja, kao iz vedra neba pojavila se snimka gostovanja dr. Wayne Dyera na državnoj televizije SAD-a u kojoj je ispričao divnu priču o osuđivanju i razumijevanju. I potaknuo me da je podijelim s vama.
A priča govori o učiteljici koja je u razred dobila dječaka koji ju je svojim ponašanjem strašno živcirao. Bio je zatvoren, nije se družio s drugom djecom, nije sudjelovao na nastavi, bio je neuredan i zapušten. I svaki puta kad bi bio test, učiteljica je s velikim užitkom križala njegov ispit i upisivala mu jedinicu. Uživajući zlurado u tome da ga kažnjava.
Na kraju godine, trebala je napisati opisnu ocjenu dječaka i ostavila ju je za kraj. U posebnoj knjizi u kojoj su se davale takve ocjene nije mogla odoljeti ne pročitati što su prijašnje učiteljice napisale. Pa je krenula čitati. Učiteljica u prvom razredu je jako hvalila dječaka kao pametnog, dobrog i omiljenog u razredu. Ma da, možeš misliti, razmišljala je sadašnja učiteljica.
Učiteljica u drugom razredu napisala je slično uz napomenu da je dječakova majka teško bolesna i da ima neizlječiv tumor. Učiteljica u trećem razradu je napisala da joj je teško gledati kako dijete propada nakon smrti majke i kako živi s ocem koji o njemu više uopće ne brine. I molila je da se nešto učini kako bi se djetetu pomoglo. Sada se naša učiteljica zgadila sama sebi. Umjesto da pokuša razumjeti dječaka ona ga je osudila. Umjesto da mu pomogne, ona ga je kažnjavala.
Iduće godine počela je raditi s dječakom, poticati ga, hrabriti, pomagati mu i on je s vremenom ponovo počeo napredoviti. Na neki način postao je njenim ljubimcem. Za Božić, svako je dijete učiteljici donijelo neki poklon, pa tako i dječak. Nije to bio sjajno umotan poklon poput onih koje su donijela druga djeca, već je bio nespretno zamotan u papirnatu vrećicu iz trgovine.
Na iznenađenje učenika koji su počeli zadirkivati dječaka, ona je od svih poklona uzela njegov. Otvorila ga je i vidjela staru ogrlicu iz koje je nedostajalo nekoliko poludragih kamenčića i napola potrošenu bočicu parfema. Ponovo su se djeca izrugivala i smijala dječaku, no sada je učiteljica stavila ogrlicu i divila joj se, a onda je špricnula malo parfema i hvalila njegov lijepi miris.
Kada je odlazio, dječak joj je priznao da sada miriše kao njegova mama na njihov zadnji Božić i bio joj je zahvalan. Kada su se vrata zatvorila za zadnjim djetetom, učiteljica je ostala sama pola sata gorko plačući i jecajući. Odlučila se još više posvetiti dječaku.
I dječak je napradovao sve više i završio osnovnu školu. Nekoliko godina kasnije, dobila je pismo u kojem joj je dječak rekao da je upravo završio srednju školu kao jedan od 3 najbolja učenika i da ide studirati. Te da je ona najbolja učiteljica koju je ikada imao.
Još nekoliko godina kasnije, stiglo je novo pismo, da je sada mladić završio studij kao jedan od najboljih. I da nikada nije imao tako dobru učiteljicu poput nje. I ponovo nakon par godina stiglo je pismo u kojem se nekadašnji dječak potpisao sa svojom novom titulom - dr. I da je i dalje ona njegova najbolja učiteljica ikada.
Konačno, stiglo je još jedno pismo. Čovjek se zaljubio i spremali su se svatovi. A kako mu je umro i otac i kako nije imao više nikoga od obitelji, molio je učiteljicu da li bi zauzela mjesto koje bi u svatovima zauzimala njegova majka. Učiteljica je prihvatila doći u svatove i na vjenčanju je nosila ogrlicu i parfem koji je prije toliko godina dobila od dječaka.
Nakon cijele fešte čovjek joj se posebno zahvalio što je zahvaljujući njenoj gesti imao osjećaj da je njegova draga mama bila u svatovima - što je bio najljepši poklon koji je mogao dobiti. A učiteljica mu je rekla da se ona u stvari mora njemu zahvaliti jer je on nju naučio što znači biti prava učiteljica.
Stoga ako ovo čitate, molim vas probajte razumjeti prije nego što osudite. Ne kao u filmovima kad se kakvog masovnog ubojicu ili silovatelja pravda nesretnim djetinjstvom, pa ga kao treba razumjeti. Uostalom, većina ljudi koja ima teško djetinjstvo ne postaje zato monstrum, pa nečije opravdanje nije samo po sebi ni opravdanje niti razumijevanje. Ne, probajte osobu istinski razumjeti. I možda se iznenadite svijetu koji će vam se otvoriti i zadovoljstvu koje ćete osjetiti.
