Cijeli život nas se uči da živimo u svijetu u kojem ničega nema neograničeno i dovoljno za sve.
Tako nema dovoljno pšenice, nema dovoljno novca za ovo ili ono, nema dovoljno nafte, nema dovoljno iPhone-a za sve.
Sigurno i sami živite u toj stvarnosti koja je samo lažno stanje u koje nas se dovelo kako bi bili u strahu i brizi i kako bi se neki mogli hraniti našim emocijama.
 |
| Izvor: mauricioeiji.deviantart.com |
Ali razmislimo. Probajte se sjetiti 1979. godine (ili je proguglajte). Te godine izašao je film Mad Max koji je govorio o strahovima kojima su nas bombardirali. Posebice o jednom strahu koji se vrtio desetljećima, a to je strahu od nedostatka nafte, a time i svega što pokreće društvo. Vješti George Miller je napisao priču i snimio film na temelju straha od nestašice i napravio jedan od najprofitabilnijih fulmova svih vremena.
Gotovo kompletna znanost kao nova neprikosnovena religija uvjeravala nas je da su zalihe nafte na izmaku i da će presušiti do 2000. godine. Danas znamo da je to bio jedan znanstveni mit i tlapnja koja se rasplinula kao mjehurić sapunice. Danas nafte ima jednako pa i više no prije 35 godina, mada je potrošnja (pa i prizvodnja) višestruko veća. I pronalaze se nova nalazišta.
Jednako tako su nas uvjeravali u nestašicu zlata, dijamanata itd.
Posebice snažan je mit nedostatka hrane. Prije otprilike ito godina kao i Mad Max hrvatski poljopivredni stručnjaci (npr. dr. Mihalić ili dr. Žugec) objaviili su i učili svoje studente da je potencijal majčice Zemlje prehraniti cca 30 milijardi ljudi, bez gladi. A bilo je to vrijeme između "djece Bijafre" i LiveAida. Kada se o gladi pisalo i prikupljala pomoć na sve strane. No to nije bio problem nedostatka hrane u svijetu, već krive raspodjele i pohlepe.
 |
| Izvor: Wikimedia Commons |
Pa naša lijepa domovina je prije 100 godina prehranjivala svoje stanovništvo i više od milijun K und K vojnika, uz volovsku zapregu, bez mineralnih gnojiva, navodnjavanja, i čuda koje danas imamo. A danas sa traktorima, gnojivima, potporama, navodnjavanjem, agrotehnikom nezamislivom prije, hranu uvozimo. Kako je to moguće, razmislite sami.
Gotovo neprekidno živimo u svijetu nedostataka u kojem "nema dovoljno za sve". Dovoljno je doći na tramvajsku ili autobusnu stanicu i pogledati umirovljenike. Ljudi koji jedva prijeđu 5 metara za 10 minuta, kada stigne tramvaj postaju brži od Usaina Bolta u borbi za mjesto za sjedenje. Zašto? Zato što žive u uvjerenju da nema dovoljno sjedećih mjesta. I u njihovoj stvarnosti tih mjesta nema.
 |
| Izvor: www.flickr.com |
