Reality

Kao po narudžbi Vlade RH, na jesen nas očekuje dvoboj. Ne dvoboj 2 stranke koje se trude voditi (ili uništiti, ovisno o gledištu) Hrvatsku, ako vam je to palo na um.

Ne, kako ni u ludilu ne bi mislili na stvarni reality - Igre gladi (koje su sve jače u našem društvu iz godine u godinu) na jesen nas čeka povratak Big Brothera (valjda za urbane Hrvate) i Farme (valjda za ruralne Hrvate). Ili je obrnuto? 

Stoga nas umjesto bavljenja pravom i bitnom stvarnosti, čeka bavljenje režiranom i umjetnom. Ponovo će se nacija baviti pitanjima tko će se prvi poseksati, tko će se prvi potući, tko će biti izbačen ili možda sam pobjeći itd. 

Dva savršena formata za potpuno gubljenje vremena bez ikakve dodatne vrijednosti osim za političare, a posebice one na vlasti. Jer razmislite - što duže budemo živjeli u paralelnoj stvarnosti, to ćemo manje biti svjesni prave. 

I ni najmanje se ne bih čudio da ovo bude Big Brother s najviše seksa do sada (a možda i Farma) i najviše intriga, preokreta, pa možda i orkestriranog nasilja. I tako će se niske razine svijesti ponovo potaći u što većem broju stanovništva, po uzoru na "panem et circenses" - kruha i igara. Pa kada već nemate za kruh, evo vam spektakularnih igara, kako bi u ushitu voajerizma i niskih strasti zaboravili na glad. 

Želim vam svima da se uzdignete iznad te lažne stvarnosti i umjesto da 4-8 sati buljite u ekran, to vrijeme provedete tako da se družite sa djecom, prijateljima, voljenim osobama ili pak da poslušate (i položite) neki od brojnih besplatnih online tečajeva na Courseri ili Alisonu, npr. I neka vam je sa srećom, jer će vas 90% ostalih gledati kao krajnje čudake koji su toliko glupi da ne gledaju reality show. 

Pa neka vam arkanđeo Mihael da hrabrost da zavibrirate na višoj frekvenciji. 

Izvor: en.wikipedia.org

Propast Slavonije

Svakim danom je sve očitije, kako je nekada najbogatije područje Hrvatske, Slavonija, potpuno devastirano. Bogata žitnica, regija u kojoj ako i nemate posla ali imate komad zemlje možete barem osigurati da niste gladni, a od višaka i zaraditi barem za režije, sada je došlo gotovo do dna rupe bez dna.

Dovoljno je otići na Facebook i pogledati grupe Hrvata koji su otišli u Irsku i vidjeti da je najmanje pola ljudi u grupama iz Slavonije, a uvjerljivo najveći dio tih ljudi je iz Osijeka.

Ako pogledate iseljavanje u Njemačku trbuhom za kruhom zadnjih par mjeseci, ponovo prednjače ljudi iz Slavonije i Osijeka. 

Razmislimo što je zajednički potpis takvog stanja? Potpuno promašena politika HDSSB-a, stranke koja toliko mrzi Slavoniju (i Baranju) da je osigurala da gotovo svi mladi koji su mogli otići i odu (posebice iz Osijeka koji im je uporište). 

Kolika je ovo tragedija, govori činjenica da je prije 100 godina Osijek bio jedan od najrazvijenih gradova na području bivše Juge, a industrijski daleko jači od Zagreba. Banalan primjer: pogledajte kada je osnovana Zagrebačka i Karlovačka pivovara, a onda kada je osnovana Osječka. Samo cca 200 godina ranije. 

Nakon desetljeća vlasti tobožnje slavonske stranke (u kojoj većina ljudi na vlasti dolazi/potiče iz Hercegovine i do Slavonaca im je stalo kao i Srbijancima do Srba iz Krajine) nije ni čudo da je Osijek potpuno zaostao u razvoju. Slavoniju na životu drži jedino dvolist Todorić - Pipunić, koji , kao što je svima poznato, također nisu Slavonci. No oni su na razvoju i zapošljavanju u Slavoniji napravili više nego sve vlasti HDSSB-a zajedno. 

Da ovo još uvijek nije dno dna, govori i činjenica da još uvijek ima dovoljno Slavonaca i Baranjaca koji nisu iselili jer još uvijek imaju barem sezonski posao na Jadranu, no kada će i oni u pečalbu, samo je pitanje vremena i novih izbora. 

A zna se, Slavonci će ponovo glasovati za Hercegovce i daljnju propast svog rodnog kraja. Treba li ih zato osuđivati? Ne, tko sam ja da sudim svim tim glasačima. Oni samo poštuju svoju razinu svijesti i rade po njoj. I zbog toga poštujem njihovu odluku da si natovare još teži križ koji će nositi slijedeće 4 godine.

Amazonska brzina

Da li ste ikada nešto naručivali preko Amazona?

Vjerujem da većina vas je. Amazon se već duže hvali da će kupcu robu dostaviti u roku od pola sata, kao da je riječ o dostavi hrane. I uz flotu dronova (bespilotnih letjelica) ovo je vjerojatno istinito, barem što se najvećih urbanih centara u SAD-u tiče. 

A što ako ste nesretnik koji ne živi u velikim gradovima? E onda pravila ne važe, odnosno dostava je kao što je i prije bila. Čeka se danima ili tjednima. Dakle, obmanuti ste.

Također, prije više od godinu dana, Amazon se hvalio brzom isporukom u Europi. Navodno je izradio više logističkih centara, od kojih je nama najbliži u Italiji. Time je isporuka robe unutar EU trebala biti smanjena na dane ili najviše jedan tjedan. 

No i ovo je uspješna obmana. Ako naručite robu preko Amazona, ona će prvo par dana čekati u SAD-u da je spakiraju, a zatim će brodom na put preko Atlantika. Nakon toga će još u logistički centar, a onda će iz njega doći do vas. Za nesretnike iz Hrvatske, to znači putovanje od cca 35-50 dana. Toliko o dostavi za kupce unutar EU u roku od 7 dana. Ili su možda mislili da kada uplovi u Italiju, od nje do Hrvatske neće proći više od 7 dana. I držali figu. 

Netko će reći da zato postoje opcije hitnije dostave, što je sasvim točno. No razmislimo o tome. Ovakva će vas dostava proizvoda od  npr. 10 USD koštati barem 5 puta više. Samo će budala platiti 50 $ dostavu proizvoda koji košta 10 $. No nije da opcija ne postoji. Zaista, ako naručite proizvod za recimo 100.000 $ onda je 50-100 $ zanemarivo. Dakle, tko vam kriv što kupujete na malo. I u ovom slučaju, roba neće doći do vas za manje od tjedan dana. 

Pa postoji Amazon de ili uk, bune se neki. Naručite od njih pa će prije doći. No, zašto bi kupac morao znati da postoje podružnice. Ako naručim od Amazona, ne bi li oni trebali (ako se već predstavljaju kako krajnje "customer friendly" tvrtka) automatski proslijediti narudžbu u vama najbližu ispostavu/podružnicu i iz nje poslati robu. Ozbiljna tvrtka bi to automatski uradila. Ali ne i Amazon, pa zaključak o poslovnosti izvucite sami.

Pa vi vjerujte medijima i kompanijama. Ako je i od Amazona, previše je. 

I don't care

Kao što pjevaju djevojke iz Icona Pop "Baš me briga" postaje odredišna misao našeg života.

Izvor: www.flickr.com

Prije neki dan naletio sam na vijest o 4.000 Kineza koji svaki dan umru od smoga. Ili 1.460.000 ljudi godišnje. I don't care!

Nije nepoznata ni činjenica da se svakih 12 sekundi nekom u SAD nasilno oduzme život. Ili oko 7.000 dnevno tj. 2.268.000 godišnje. Baš me briga!

Ove se godine u Sredozemlju utopilo oko 2.000 ljudi (ili nešto više od 8 dnevno), što je mizerna brojka prema prve dvije. I don't care! - uče nas mediji, posebice jer se radi o brojevima koje ne povezujemo s ljudima. Ali kada bi svaki dan umrlo 8 naših prijatelja ili rođaka, kako bi se tada osjećali?  

ISIL je sravnio sa zemljom Palmiru, koja je više tisuća godina preživjela sve moguće osvajače. Baš me briga!

Oko 2.000.000 izbjeglica planira ove godine ući u EU (oko 3 puta više no cijele prošle godine). I don't care!

Narodna banka Švicarske prošli je tjedan imala gubitak od 50 milijardi franaka. Baš me briga (tako im i treba)!

Nije mi stigao novi IKEA katalog! Isusek, pa kako?!? Zašto baš meni od 160.000 ljudi?!? Bože, zašto si me napustio?!? 

Razmislite do čega je vama stalo. 

Da nisam u trenutno teškoj ekonomskoj situaciji i da npr. imam svoje imanje, sigurno bih zaposlio 1-2 obitelji izbjeglica i to ne za kikiriki već za normalnu plaću. Jer nije pomoć samo dati hranu ili odjeću, već dati priliku da ljudi svojim radom i znanjem doprinesu i osjećaju se ponovo ljudima. Na žalost to sada ne mogu, ali ako nađem načina da pomognem, to ću svakako učiniti. 

Because I do care!

Da li ste danas nekome pomogli?

Zaista, upitajte se da li ste danas nekome pomogli?

Mogli bi ovaj upit proširiti i na "Da li ste danas nekom učinili nešto dobro?"

Ako niste, a što čekate?

Ne morate biti bogati da to uradite. Dovoljno je izmučenoj trgovkinji u dućanu uputiti iskren osmjeh i pitati je kako je danas. Ili obrnuto, ako ste vi trgovac, pitati Vašeg klijenta kako je i uputiti mu iskren osmijeh, posebice ako viditi da je tužan ili iscrpljen.

Ne morate stati na Trg s natpisom "Grlim besplatno" da bi učinili nešto dobro (mada je to sjajna ideja). Možete nazvati rodbinu, prijatelja ili poznanika kojeg dugo niste čuli.

Možete objaviti neku korisnu informaciju na svojoj stranici ili Facebook profilu. Ili Tweet. Ili sliku oglasa na svom Instagramu koji može pomoći nekome da se zaposli. 

Izgovora nema, uradite to danas, i sutra i idućih tjedan i idućih mjesec dana. I nakon toga, kada vam to prijeđe u naviku, vidjet ćete promjene koje niste mogli ni zamisliti. 

Is saving savior?

Da li je štednja spasitelj? Vrijedi li ona "u štednji je spas"?

Gotovo cijelu godina mediji (posebice lijevi) nas uče da su mjere štednje koje potiče EU, a koje po njima gura Njemačka jer će se ona na njima najviše obogatiti i upropastiti ostale zemlje kojima se štednja nameće, potpuno promašene. 

Zanemarimo teze o vječnoj krivnji Njemačke (kao i Hrvatske), ova ideja je posebice postala nerazdvojno vezana uz spašavanje Grčke. Mediji su na poučili kako u Grčkoj štednja neće postići nikakve rezultate, jer se isti nigdje nisu dogodili.

A onda se stidljivo pojavi vijest kako se njemačkim modelom štednje Litva izvukla iz recesije i bilježi ekonomski rast, na koju se odmah reagiralo s napomenom da možda model vrijedi za sjeverno-europske zemlje, ali na jugu nije primjenjiv.

Izvor: www.nationofchange.org/

Zatim je izašla vijest da se Portugal oporavio također zahvaljujući mjerama štednje, te čak i analize što Portugal je, a što Grčka nije uradila. Naravno, odmah su dovedeni ekonomisti koji su nastojali ovo potkopati, pa čak i tvrdnjama kao "Da, mjere štednje su možda primjenjive na Portugal, ali ne i na Sredozemlje (Portugal je atlantska zemlja). 

Na kraju su nedavno objavljeni podaci da je i španjolski BDP uzletio čak 3,1% i kontinuirano raste od 2013. godine. Ovime je Španjolska 2. zemlja u EU s ovakvim rastom (prva je Irska). Naravno, Španjolska je još daleko od rješenja, zbog i dalje ogromne nezaposlenosti koja se ne smanjuje, ali što bi dali mi u Hrvatskoj da nam je rast 1,5% (a ne 3,1%). Ali je to sredozemna zemlja koja je štednjom uspjela. 

Razmislimo. Koji bi razlog ekonomisti sada mogli smisliti da se opravdaju i nastave napadati "krive" mjere koje gura Njemačka. Krive mjere koje su izvukle skoro sve "svinje" (PIGS) iz recesije. Ali naši će ekonomisti i dalje tvrditi da je model štednje loš. Zato smo mi i dalje u recesiji. Pa pametnom dosta.

Pravi i samozvani andjeli

Ne postoji ništa egoističnije i gore nego kada se ljudi odluče samoprozvati anđelima. 

Posebice ako nemaju ni trunka altruizma.

Ovih dana novine su pune uspjeha samoprozvanog "poslovnog anđela" Prpića koji je pomoću crowdfunding-a prikupio 2 milijuna dolara za svoj projekt. Ono što nitko nije komentirao je da je većina tog novca došla od njegovih prijatelja, također samoprozvanih anđela. Pa čudna li čuda, on investira novac u svoje prijatelje a oni u njega. I puf, velika vijest. 

Ono što je ovdje puno gore je da se Prpića često prikazuje kao nekakvog anđela. A nikada nisam vidio da je on osnovao zakladu za djecu iz domova koja nemaju za školovanje kada ih sa 18 godina izbace na ulicu. Ili da je dao npr. novac za klima uređaje u Klaićevoj bolnici. Ili da su on i njegovi "anđeli" uradili išta altruistički.

Da se razumijemo, kao poduzetniku mu skidam kapu, ali anđeo nije.

S druge strane, gotovo neprimjetno je prošao pravi anđeo, koji se ne kiti takvim neprimjerenim perjem, gosp. Ante Vlahović, predsjednik uprave Adris grupe. Osim što ima svoju zakladu kojom pomaže i studente i znanstvenike i siromašne, te financira projekte očuvanja prirode i kulturne baštine, poznat je i po tome što je dao najveću osobnu donaciju u Hrvatskoj od milijun i pol eura u dionicama Adrisa za nezbrinutu djecu i starije i nemoćne. 

Veliki donatori, koji ne žele da ih se navodi u javnosti već to rade tiho i bez reflektora su i nogometaš Darijo Srna, vinar Ernest Tolj i Danica Andabak, supruga poznatog poduzetnika Jake Andabaka. 

Pa sada vi razmislite, tko je tu anđeo, a tko ne. 

Superjunaci napadaju

Nakon jučerašnjeg tužnog dana, odabrao sam jednu vedriju i neobvezniju temu - filmove o superjunacima.

Znate li da su vodeće stripovske kuće početkom godine obznanile dinamiku izlaženja svojih stripova na filmska platna sve do 2020. godine.

Pa što nas čeka? Krenimo od onoga što je ostvareno ili predstoji ove godine.
2015.

• Avengers:Age of Ultron pojavio se očekivano u travnju, a zatim je slijedio
• Ant-man u srpnju.
• The fantastic four se ovih dana vrti u američkim kinima. I to je to za ovu godinu.

2016.

U veljači nas čeka

• Deadpool, X-men spin off, jedini nakon Wolverinea

Zatim slijede:

• Batman V Superman: Dawn Of Justice (u ožujku, mada se traileri već sada mogu vidjeti)
• Captain America: Civil war, oko Uskrsa
• X-men: Apocalypse stiže u svibnju
• Suicide Squad, gdje su glavni likovi negativci te se udružuju Jocker i Lex Luthor, među ostalima, a čeka nas u kolovozu
• Doctor Strange, o super kirurgu koji postaje čarobnjak pri kraju godine, kao 
• Sinister Six, još jedan film u kojem čak 6 negativaca igra glavne likove, pri čemu se radi o protivnicima Spiderman-a (premijera u studenom)

2017.

Godinu otvara

• The Wolverine 2 u ožujku, 
• Guardians of the Galaxy 2, prema iznenađenju godine, dolazi u proljeće,
• Wonder Woman nam stiže u lipnju, a idući mjesec nas čeka
• The fantastic four 2 (mada bi trebalo biti 4, obzirom na već dva filma snimljena prije ove godine). Negdje u isto vrijeme se očekuje:
• Thor: Ragnarok, druga apokalipsa poslije X-men filma u 2016. godini.
• Justice League dolazi u studenom, a oko tog datuma pojavit će se i 
• Black panther, o crnom superjunaku. 

2018.

Za sada, u ovoj godini očekujemo nešto manje (samo 5 filmova), a to su:

• The Flash, još jedan film o Munji (22. ožujka),
• Avengers: Infinity Wars - part I, da ne bi pomislili da se i filmovi o superjunacima ne bi mogli razdvojiti u barem dva djela (kao zadnji Harry Potter, Sumrak, Hobbit itd.).
• Aquaman stiže u srpnju, a negdje tijekom ljeta čeka nas i 
• Captain Marvel, te krajem godine
• Inhumans, prema najnovijem Marvelovom timu vanzemaljaca s Mjeseca.

2019.

Sigurna su tri filma, mada će ih biti vjerojatno i puno više:

• Shazam, o dječaku koji postaje superjunak izgovarajući čarobnu riječ u travnju,
• Justice League 2 u lipnju i 
• Avengers: Infinity Wars - part II, kojim završavaju podaci o filmovima s Marvel junacima.

2020. 

S dva filma o DC junacima dolazi daleka 2020. godina

• Cyborg, u travnju, te 
• Green Lantern, drugi pokušaj s ovim junakom, nakon nedavnog promašaja. 

Naravno, očekujemo i filmove o Spiderman-u, ali i Batman i Superman-u, a kada, živi bili pa vidjeli. 

Izbjeglice

Američki plan uništenja Europe (EU) se savršeno razvija. 

Nema dana da tisuće izbjeglica iz Sredozemlja i Bliskog istoka ne navaljuju na vrata Europe, bila to Italija, Grčka, a uskoro moguće i Hrvatska. 

A odakle dolaze ti izbjeglice? Iz Libije, Sirije, Bliskog istoka, uz neke iz Sudana i središnje Afrike.

A zašto dolaze ti izbjeglice? Jer je u njihovim zemljama rat, na vlasti su ekstremni islamisti, država je u rasulu i kaosu plemenskih sukoba itd.

A zašto je došlo do rata u njihovim zemljama, zašto su na vlasti ekstremni islamisti, zašto su države u rasulu i/ili kaosu plemenskih sukoba? 

Zbog američki orkestriranog i provedenog "arapskog proljeća". Nikada cilj "arapskog proljeća" nije bio dovesti na vlast demokratske snage smjenom diktatora, već postaviti na vlast najekstremnije islamiste koji će cijelo južno i istočno Sredozemlje učiniti neprijateljem Europe i problemom za Europsku sigurnost idućih 50-ak godina.

A onda će, naravno, Europa ovisiti o američkoj pomoći, američkoj vojsci. A kako bi Europu omekšali za trgovački sporazum, ovo će potaći milijune izbjeglica da spas potraže u Europi i na taj način ju osiromaše (sjetite se Hrvatske i izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, kojih je bilo 1 na 8 stanovnika RH.

Siromašna EU će lakše pristati na GMO i ostale vrle izvozne proizvode iz SAD-a.

Uz to, računa se i na radikalizaciju EU, jer milijuni gladnih i nezaposlenih izbjeglica predstavljat će i sigurnosni problem, povećat će kriminal, a time će domaće stanovništvo pomoć koju uređene demokracije ne znaju pružiti u ovakvim slučajevima, zatražiti od ekstremne desnice, kao što se to već godinama događa u mnogim EU zemljama. 

Razmislimo kakvo je stanje bilo prije američkog "arapskog proljeća". U sjevernoj Africi imamo samo jednu relativno "problematičnu" državu, Alžir gdje su ekstremni islamisti tradicionalno jaki. Imamo EU izletište Tunis, imamo diktatora Gadafija koji drži Libiju na okupu i suzbija ekstremiste, te je iz godine u godinu u sve boljim odnosima s EU. Dogovaraju se ulaganja, suradnja, EU je omekšala Libiju. U Egiptu je također "diktator" Mubarak koji dobro surađuje s EU (ne samo zbog mora turista) i bori se protiv ekstremnog islama brutalno ali učinkovito. 

Preskočimo Izrael, Palestinu, Libanon i Jordan, koji su više manje ostali isti, te pogledajmo preostalu državu - Siriju. "Diktatura" koja je vrlo prozapadna u svom ponašanju, islamska država s najvećom zaštitom i pravima kršćanske manjine (i danas se bore na strani sirijske vlade). 

Sve je to trebalo uništiti i na vlast dovesti ISIL, Al Qaidu i slične ekstremne skupine i organizacije. 

Da sam u pravu pokazivao sam i pisao još u doba kada su se rušili sredozemni režimi. Primjera radi, imate Hilary Clinton koja čestita određenom gospodinu na rušenju Gadafija i prepušta mu upravljanje Tripolijem, a kada malo pažljivije pogledate tog gospodina, vidite da je 4. ili 5. (ne sjećam se više) na FBI listi najtraženijih osoba kao vođa Al Qaide. Pametnome dosta.

I tako, impotentna EU nije sposobna vojno pomoći da na vlast ponovo dođu umjerene snage, nije niti voljna poraziti ekstremne islamističke grupe, te je osuđena na izbjeglice koje će i dalje nastaviti dolaziti u ništa manjem broju. 

Roboti dolaze

Nedavno je više tisuća vrhunskih znanstvenika, IT profesionalaca i bogataša predvođenih Stephenom Hawkingom, Steveom Wozniakom (osnivač Apple-a) i Elonom Muskom (tvrtka Tesla, inovator-poduzetnik) potpisalo otvoreno pismo svjetskim liderima da se hitno i trenutno zabrani razvoj umjetne inteligencije u vojne svrhe te autonomnih sustava naoružanja. 

Naravno, u našim se medijima našla tek vjestica o ovome. 

Istovremeno na LinkedIn-u se pojavila vijest o "ubojici osobnih pomoćnika", umjetnoj inteligenciji Amy koja uspješno ugovara sastanke, te joj sve veći broj američkih tvrtki povjerava ovu zadaću. 

Ako znamo da je pojava programa za obradu teksta (posebice MS Word-a), uništila više milijuna tajničkih mjesta, nije teško zamisliti koliko će administrativnih poslova uništiti u slijedećih par godina umjetna inteligencija. 

U kakvu socijalnu neodrživost vodi ovaj ludi razvoj robotike i AI (umjetne inteligencije), bez ikakvog nadzora, gotovo da nitko ne govori. Ali razmislite. Ako će nas u slijedećih 30-35 godina biti više od 10 milijardi na majčici Zemlji, a u istom razdoblju će nestati 70-90% sada nam poznatih poslova (o tome u jednom drugom blogu), onda je jasno da ćete vi koji ovo čitati biti bez posla, zajedno s još 7 milijardi drugih ljudi. 

A bilo koje društvo u kojem 30% stanovništva radi, a 70% ne radi nije socijalno održivo i za očekivati je neviđene sukobe i ratove u kojem nisam siguran da elite koje ovu budućnost smišljaju neće platiti priličnu cijenu. 

Elysium, izvor: www.wired.com

Ili će se pokazati istinitim budućnost iz filma Elysium. Vidjet ćemo, no nešto se radikalno mora promjeniti da ne dođe do socijalnog kolapsa o kojem IT-evci i znanstvenici ništa ne razumiju jer žive u svojim paralelnim svjetovima i kulama u oblacima. 

Pohlepni kapitalizam

Reći će neki a kakav kapitalizam može biti nego pohlepan. Pa, teško je reći da danas na svijetu postoji jedan kapitalizam. Prije bih rekao da postoji barem 4-5 velikih različitih pravaca kapitalizma.

Od onog, s prvobitnom akumulacijom kapitala, gdje djeca rade u tvornicama tekstila, rudnicima ili sastavljaju iPhone. Takvog kapitalizma 19. stoljeća je još jako puno.

Onda imamo blažu varijantu takvog kapitalizma kojeg npr. vidimo u Hrvatskoj i drugim slabije razvijenim demokracijama, gdje je radnik najpotrošnija roba, po onoj sjajnoj maksimi "Nitko nije nezamjenjiv", pa šuti i budi poslušni rob.

Onda imamo kapitalizam kao npr. u Njemačkoj ili Francuskoj gdje jaki sindikati ipak ne dozvoljavaju moderno robovlasništvo, već radnici imaju obveze, ali i prava.

I naravno, tu je i najmodernija varijanta kapitalima, socijalni kapitalizam koji imamo u Skandinaviji, i koji vjerojatno i prati onu tranziciju o kojoj se još pisalo u vrijeme Marxa i Engelsa.

No da je pohlepni kapitalizam itekako prisutan u i najrazvijenijim zemljama, govori bura koju je izazvala američka Agencija za nadzor burzi (SEC) koja je objavila propis da sada tvrtke u SAD-u moraju objaviti koliko šefovi zarađuju više od svojih radnika.

Naime, pomislili bi mnogi da je današnji kapitalizam "napredniji" od onog prije pola stoljeća, no tome uopće nije tako. Danas imamo pravi predatorski i brutalno pohlepni kapitalizam nezapamćen gotovo od njegovih početaka. Naime, vrijedni statističari SAD-a utvrdili su je prije 50 godina prosječna plaća direktora tvrtke bila oko 20 puta veća od prosječne plaće radnika.

Što mislite kolika je ona danas?

Točno 300 (tri stotine) puta veća.

Dakle, čisto robovlasništvo na djelu. Jer teško je naći jednog direktora koje je toliko pridonijeo uspjehu svoje tvrtke da je zaslužio toliku plaću.

Uz navedeno, prije 50 godina, kada bi šef/direktor upropastio firmu jedino što bi mogao uraditi je samoubojstvo. Danas, što bolje i uspješnije uništite tvrtku ili npr. banku, dobijete bonus i veći od 300 plaća radnika. Pa sada vi recite da ne živimo u doba pohlepnog kapitalizma.

Deprecijacija

Kako nisam ekonomski stručnjak, nastojim puno čitati o tom području ljudske djelatnosti. Tako vrlo često nailazim na pobornike deprecijacije kune. Naravno, riječ je ponajviše o izvoznicima kojima bi smanjenje vrijednosti kune prema stranim valutama olakšalo poslovanje. I tako svako malo oni, ili netko iz njihova lobija zaziva deprecijaciju.

No i laiku u zemlji koja je gotovo pupčanom vrstom vezana uz euro a ne svoju valutu, mora biti jasno da su izvoznici jedini koji bi profitirali, a svi ostali bi gadno ispaštali ako bi do deprecijacije došlo. No, izgleda da sam jedini koji koristi zdravu logiku, a ne nabubane ekonomske floskule. 

Razmislimo. Recimo da kuna dvostruko oslabi prema euru te da za 15 kn dobijete jedan euro. Kako je sva hrana vezana uz uvoz, bilo da je izravno uvozimo ili da se uvoze sirovine za proizvodnju gotovog proizvoda (a tu idu i gnojiva, zaštita, sjeme itd.), cijena hrane bi se udvostručila. Kako već sada trošimo (po nekima) i do 50% plaće na hranu (realno, mislim da je ipak taj iznos 1/4 ili 1/3 plaće), značilo bi to da bi se i izdvajanja za hranu udvostručila. 

Stručnjaci kažu (oni za deprecijaciju) da bi se tada potakla domaća proizvodnja, no figa. Radio sam godinama sa seljacima i čim bi porasle cijene uvozne robe, i oni bi digli cijene na iste ili više. No kako bi im većina inputa poskupila, teško ih je kriviti. 

Naravno, cijena goriva bi se udvostručila, a to znači i poskupljenje ama baš svega. Od usluga prijevoza, do struje, grijanja i svega ostaloga. Tko bi to najviše osjetio? Zna se, obični građani, za koje naše izvoznika boli špaga. Pa se ponekad zapitam, jesu li to izvoznici ili političari. 

A obične građane bi po džepu puknulo još nešto. Krediti. Više od 90% kredita je u stranoj valuti, s valutnim klauzulama i rate bi se također udvostručile. 

Što bi dakle značilo popustiti izvoznicima? Povećanje troškova života građana 3-4 puta, što bi vrlo rijetki (valjda izvoznici) preživjeli. Ali to je valjda samo ekonomskim laicima jasno.