ponedjeljak, 23. studenoga 2015.

Minhen

Kad čovjek pogleda sve dokumentarce o Vukovaru koji su se vrtjeli zadnjih 10-ak dana, ne može a ne priupitati se kakvi smo mi to papci.
Spomenik ubijenim sportašima (izvor: wikipedia)

Vjerojatno ni ne znate da je prije točno 10 godina legendarni Spielberg snimio jedan fascinantan film o pokolju izraelskih sportaša na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine. Film je to zanimljiviji što je pokazao kako je izraelska vlada odlučila reagirati na taj pokolj. 

Mi se u Hrvatskoj često volimo uspoređivati s Izraelom i nije netočno reći da smo u sličnoj geopolitičkoj poziciji kao i Izrael, okruženi jasnim i prikrivenim neprijateljima koji bi nam rado došli glave. Jednako tako, neizbježna je usporedba i vojski jer su i naša i izraelska nastale iz brutalnog i neočekivanog rata i obje su bile pobjedničke, na iznenađenje sviju. Naravno, razlika je u i tome što su Izraelci imali otvorenu potporu Zapada u obuci, oružju i logistici, a mi nismo imali ništa od toga. 

Pa se volimo uspoređivati i po pametnim ljudima, jer je Izrael poznat po stotinama uspješnih IT tvrtki-početnica, a mi u Hrvatskoj također svoje IT "konje za trku imamo". 

No to je otprilike to.

Gledajući sve te dokumentarce o bitci za Vukovar i poznatim zločincima koje nitko nije niti optužio, a kamoli osudio, ne mogu se ne upitati što bi učinila jedna hrabra nacija kao što je izraelska, za razliku od "šonjaste" nacije kao što su Hrvati. Čisto sumnjam da netko uništi jedan izraelski grad kao što je uništen Vukovar i da se jasno zna za sve nekakve Šljivančanine, Šešelje, Arkane i slične, a da bi isti poživjeli više od par godina od tog događaja. 

Golda Meir (izvor: wikipedia)
Da je Hrvatska imala Goldu Meir, a ne Stipu Mesića (ratnicu a ne klimala), možda bi jedan po jedan svi oni koji se u dokumentarcima jasno vide kao krvnici civila i ranjenika, završavali živote s metkom u glavi kao što su oni sudili svojim žrtvama. I ne bi se sada slobodno šetali po Hrvatskoj, po Vukovaru ili sjedili po političkim strankama ili čak u Saboru. 

I samo tada bi i krvnici i žrtve bili ujedinjeni. I moglo bi se zaista oprostiti i otpustiti. Na našu žalost, mi nismo imali takvu ni desnicu, ali ni ljevicu koja bi sama presudila krvnicima (ljevicu, jer Golda Meir je bila premijerka iz laburističke stranke, izraelskog SDP-a, što samo govori koliko je otužna naša ljevica). O tzv. domoljubnoj desnici da i ne govorim. A još je žalosnije što mi nismo imali Zvi Zamira (šef Mossada) već je naš "head spy" bio benigni Tomislav Karamarko. 

I zato, kako bi to rekao legendarni The Boss:
"The greedy thieves who came around
And ate the flesh of everything they found
Whose crimes have gone unpunished now
Who walk the streets as free men now
They brought death to our hometown, boys"

No možda će se jednom naći neki hrabri premijer i hrabri upravitelj špijunske organizacije i podariti mir vukovarskim žrvama. I presuditi krvnicima kako su i oni sudili drugima. Jer kako lijepo reče Ivana Šojat, puno je onih u Hrvatskoj koji itekako znaju gdje su kosti svih onih nestalih, samo zbog svog zla i dalje ne žele dati mira obiteljima ubijenih. Izraelski Mossad bi tu istinu odavno znao. 
Vukovarsko memorijalno groblje (izvor: wikipedia)