Čudnim se čudom čude ovih dana kako Hrvati od svih naroda EU najmanje uče materinji (ili materinski, po drugo gramatici) jezik. No može li se normalan čovjek tome uopće čuditi?
U vladi u kojoj je pola članova nehrvatskog porijekla (po jednoj od 3 službene gramatike), kod političarima kojima je prva riječ region (a ne područje), koji se hvale poznavanjem najgenocidnijeg jezika u povijesti umjesto vlastitog jezika, kako ikome može biti čudno da se ne uči hrvatski.
Kada se donosi kurikulum (jer podsjeća na kukuriku) a ne nastavni plan i program (kako bi to preveo Google), kada se slijepo robuje svakoj engleskoj izmišljenici umjesto da se poštuje bogatstvo vlastitog jezika, mogu li uopće učenici dobiti šansu "isušiti jezičnu močvaru" u koju ih je uvalilo najgore čudovište iz močvare ikada (u liku bivšeg ministra obrazovanja).
Uostalom, može li se netko upće nazivati poznavateljem hrvatskog jezika i koristiti riječ kurikulum? Anić-Goldstein-ov Rječnik stranih riječi uopće ne pozna riječ kurikulum, osim u curriculum vitae (kada riječ kurikulum izjednačava sa životopis).
Dok Google curriculum (latinski) prevodi na engleski na kao career (karijera), course (tečaj), racing & running (utrkivanje i trčanje) pa čak i kao chariot (kočija, bojna kola), tek Oxfordski riječnik za curriculum kaže: "the subjects included in a course of study or taught at a particular school, college." što bi bilo najsličnije našem nastavnom programu.
No umjesto uživanja u vlastitim jezičnim zavrzlamama (npr. sebić kao selfie, što mi je beskrajno sladak prijevod i dokaz živog jezika i jezičnih bravura), mi čak i osnovne hrvatske izraze nastojimo (loše) prevesti na strane jezike.
Da me krivo ne shvatite, nisam pobornik krugovala (prijevod s njemačkog Rundfunk), niti očvršča (umjesto hardware) i sličnih stvari, ali nisam ni za to da moramo prihvatiti svaki drekec koji nam serviraju Englezi i uzeti ga kao svoj. Neprekidno zaboravljamo da je prije 100 godina to bio beznačajan jezik za seljobere, a tko je držao do sebe (diplomati, političari, više klase) govorio je francuski, dok je jezik znanosti bio njemački. Osobno bih, poput engleskih i američkih bogataša djecu rađe učio kineski, jer je to jezik budućnosti (ne brinite, znaju bogati što dolazi bolje od vas ili mene).
Uostalom, nije li činjenica da djeca u Hrvatskoj bolje znaju engleski nego hrvatski? I to u prosjeku za dvije ocjene bolje. Što uz anti-hrvatske političare, jezikoslovce i one koji donose kurikulume a ne nastavne programe ne čudi nikoga normalnoga.
A da bi djeca konačno naučila svoj materinji/materinski jezik, moramo prvo broj službenih gramatika smanjiti s tri na jednu. Možda će jednom netko usvojiti moj prijedlog koncenzusa (oli opće suglasnosti) kako su me naučili Nizozemci. Oni imaju jednostavan recept: Kad se ljudi ne mogu dogovoriti, zatvoriš ih u jednu prostoriju, ne daš im vode, hrane niti ičega drugoga, i ne puštaš van dok ne donesu jednoglasan zaključak.
Za najviše 3 dana dobili bi jedinstvenu gramatiku. Ali ovaj temeljni stup nizozemskog društva, za nas je potpuna nepoznanica.
Pa kako kaže srbijanski vic, kad Austrijanci i Slovenci žicom zatvore svoje granice, isto će učiniti i Srbijanci i Makedonci. A Hrvati? Hrvati će tada raspisati javni natječaj za nabavu žice. A Krležino "sačuvaj me Bože hrvatske kulture" nikad nije bilo točnije.
P.S. Zbog 3 službene gramatike, sve pravopisne greške/grješke/griješke su namjerne.
