Deprecijacija

Kako nisam ekonomski stručnjak, nastojim puno čitati o tom području ljudske djelatnosti. Tako vrlo često nailazim na pobornike deprecijacije kune. Naravno, riječ je ponajviše o izvoznicima kojima bi smanjenje vrijednosti kune prema stranim valutama olakšalo poslovanje. I tako svako malo oni, ili netko iz njihova lobija zaziva deprecijaciju.

No i laiku u zemlji koja je gotovo pupčanom vrstom vezana uz euro a ne svoju valutu, mora biti jasno da su izvoznici jedini koji bi profitirali, a svi ostali bi gadno ispaštali ako bi do deprecijacije došlo. No, izgleda da sam jedini koji koristi zdravu logiku, a ne nabubane ekonomske floskule. 

Razmislimo. Recimo da kuna dvostruko oslabi prema euru te da za 15 kn dobijete jedan euro. Kako je sva hrana vezana uz uvoz, bilo da je izravno uvozimo ili da se uvoze sirovine za proizvodnju gotovog proizvoda (a tu idu i gnojiva, zaštita, sjeme itd.), cijena hrane bi se udvostručila. Kako već sada trošimo (po nekima) i do 50% plaće na hranu (realno, mislim da je ipak taj iznos 1/4 ili 1/3 plaće), značilo bi to da bi se i izdvajanja za hranu udvostručila. 

Stručnjaci kažu (oni za deprecijaciju) da bi se tada potakla domaća proizvodnja, no figa. Radio sam godinama sa seljacima i čim bi porasle cijene uvozne robe, i oni bi digli cijene na iste ili više. No kako bi im većina inputa poskupila, teško ih je kriviti. 

Naravno, cijena goriva bi se udvostručila, a to znači i poskupljenje ama baš svega. Od usluga prijevoza, do struje, grijanja i svega ostaloga. Tko bi to najviše osjetio? Zna se, obični građani, za koje naše izvoznika boli špaga. Pa se ponekad zapitam, jesu li to izvoznici ili političari. 

A obične građane bi po džepu puknulo još nešto. Krediti. Više od 90% kredita je u stranoj valuti, s valutnim klauzulama i rate bi se također udvostručile. 

Što bi dakle značilo popustiti izvoznicima? Povećanje troškova života građana 3-4 puta, što bi vrlo rijetki (valjda izvoznici) preživjeli. Ali to je valjda samo ekonomskim laicima jasno. 

Humor andjela

Vjerovali u anđele ili ne, teško da zadnjih 5-6 godina niste naletjeli na neki članak, knjigu ili dokument o anđelima. Možda ste bili na anđeoskim radionicama, možda čak kupili figurice anđela ili anđeoske karte. 

Kako bilo da bilo, kada se čovjek prvi puta nađe u situaciji da ne može platiti račune, da ukida razne pretplate i da npr. dnevno za preživljavanje ima 30-ak kn, te ne vidi nikakvu svjetlu budućnost već samo tamu, onda se mora nasmijati od srca kada primi ovakvu anđeosku poruku:

"Vrijeme siromaštva je iza tebe, dijete. 

Od danas si bogato, od danas si sigurno i mi i Zemlja volimo te!".

Pa jedino što možemo reći: Hvala anđeli što vidite svjetlo na kraju tunela, makar to bila i lokomotiva koja juri nama u susret. 

Marketing vs. preporuka

Još uvijek živimo u svijetu preplavljenom reklamama, mada već godinama marketinški stručnjaci (posebno iz SAD-a) govore da su reklame mrtve.

Zašto je tome tako? Da li su (naši) marketinški stručnjaci, mada se vole podičiti kreativnošću, vrlo inertni i nemaštoviti? Zaista, kada ste zadnji puta vidjeli neku zbilja zanimljivu reklamu?

Tu i tamo, naletim na neku pa se iznenadim, ali reklame na Internetu preskačem kao da imaju kugu. A takav je trend kod većine osoba koje surfaju Internetom. Naravno, kada bi marketinški stručnjaci priznali da pojma nemaju, ostali bi bez posla, pa i dalje smišljaju reklame koje su češće iritantne i odbijaju vas od proizvoda nego suprotno. No bitno je da se troše milijarde kuna, bez pravog rezultata.

A zašto marketing reklamama (audio, video, slikovnim) više uglavnom ne pali? Zato što su ljudi shvatili ono što je davno napisao Seth Godin: Svi su marketinški stručnjaci lažljivci. I potrošači više ne vjeruju lažljivcima koji uglavnom i zarađuju na laži.

Vjerujete li vi zaista da se u paštete stavlja najkvalitetnije meso? Ili u hrenovke? Da su banke na vašoj strani i da vas cijene kao klijenta? Da su političari pošteni i neprekidno rade na vašu dobrobit? Naravno da ne.

Stoga je već godinama (a rekao bih i desetljećima) najbolji marketing preporuka. Nekada je to bila usmena preporuka i kao takva je još uvijek najcjenjenija. Jer hoćete li vjerovati nepoznatom marketinškom stručnjaku ili najboljem prijatelju?

U doba Interneta, ovu mogućnost su iskoristili mnogi pa su niknuli brojni blogovi, a onda i stranice sa preporukama od kojih mnogi i danas imaju legendarni status i prate ih deseci milijuna ljudi. No ni oni nisu bili imuni na korupciju, jer bi krupni kapital vrlo brzo poslao nemoralnu ponudu da se reklamiraju njihovi proizvodi.

Slična je stvar s komentatorima na raznim stručnim forumima, gdje se iz daljine vide "plaćenici" koji reklamiraju proizvod i brane poteze proizvođača kao da im se radi o životu.

Stoga je sve teže naći pouzdan izvor preporuke, jer je sve više "lažnjaka" a sve manje onih čija riječ stvarno vrijedi i ima težinu.

A kako su se tu upleli mudri marketinški stručnjaci, drugom zgodom (vidi popis zanimljivih i trenutno besplatnih knjiga).

Svi u programere

Da li ste u zadnjih 10 godina pročitali i jednu objavu/vijest/informaciju koja nije rekla da je IT sektor budućnosti? Pa bi nas onda obasipali koliko će radne snage u IT sektoru nedostajati, koliko se ljudi može zaposliti, kolike plaće mogu očekivati, itd.

Ono što bi tek stidljivo izašlo na vidjelo je da (posebice hrvatski) poslodavci od svojih IT stručnjaka, u 3/4 slučajeva očekuju studij od 5 godina, a ne nekog srednjoškolca s tečajem na nekom veleučilištu ili stručnoj školi. Što će reći da je jaz između želja i stvarnosti još veći, usudio bih se reći i nepremostiv.

No čak i kada bi se tražili srednjoškolci s malo ili ništa IT znanja, druga stvar koja se stidljivo pokazuje je struktura IT stručnjaka. Tako 75% svih potrebnih stručnjaka u IT sektoru čine programeri, a dodatnih 20% razni sistemci. Tek 5% je ostavljeno za sve ostale: web i grafičke dizajnere, testere, data administratore, SEO stručnjake itd.

Super, dakle samo trebamo sve nezaposlene poslati na tečajeve programiranja. Možda jednog dana i upišu neki faks koji uči programirati ili visoku školu. To bi valjda bila pouka svih članaka koji govore kako je IT točnije programiranje posao budućnosti za sve mlade, nezaposlene, invalide itd.

No hajdemo malo koristiti sive stanice. Zamislimo da je umjesto programera, posao budućnosti neurokirurgija. Da li bi isto tako govorili da svi oni nezaposleni i mladi trebaju postati neurokirurzi? I od 300.000-tinjak tisuća nezposlenih koliko bi moglo postati neurokirurzi? Par tisuća? Manje? Kada bi to zaista bilo lako za naučiti i postati, ne mislite li da bi Hrvatska bila glavni izvoznik neurokirurga?

Ista je stvar i s programerima. Da je postati programer vrlo jednostavna stvar i da svi ljudi imaju vrhunske predispozicije za programiranje, zar bi uopće postojala potreba za tim poslom? A koliko bi ljudi i biroa za zapošljavanje moglo postati programerima? Optimistički bih rekao 3.000 (oko 1%), od čega bi možda 30-ak njih bilo vrhunsko (ponovo 1%).

I kada bi to bila dječja igra, zašto u zapadnoj EU svake godine 10% manje ljudi odluči krenuti na edukaciju za programere?

Stoga je to veličanje programiranja (kroz priče o IT općenito) samo jedna lijepa medijska patka. I ništa više. I ni na koji način neće povećati broj ljudi koji će postati programeri.    

(Ne)uporaba Interneta u EU

Eurostat daje zanimljive podatke o broju ljudi koji nikada nisu koristili Internet.

Tako, prema podacima iz 2010. godine 27% Europljana (EU 28) nikada nije koristio Internet, dok je 2014. godine taj postotak smanjen na 18%, što je velik napredak.

Najslabije rangirane zemlje EU su uglavnom one s Balkana. Tako listu predvodi Rumunjska s 39% stanovništva (od 57% u 2010. godini), slijedi Bugarska - 37% (51% 2010.), Grčka - 33% (pad s 52%), te izvan EU Turska sa ogromnih 46% (prema 58% 2010. godine). Zemlje poput BiH, Crne Gore i Srbije nisu dostavile podatke.

A Hrvatska? I dalje velikih 28% stanovnika nikada nije radilo na Internetu, ali uz pad s 42% 2010. godine. Najveći porast interesa za uporabu Interneta kod onih u Hrvatskoj koji ga nikada nisu prije koristili, dogodio se 2013. godine, kada se "Internetska nepismenost" smanjila s 35% na 29%. Zanimljivo, početkom recesije 2008. taj je broj bio još veći 54%, što znači da smo u recesiji prepolovili broj osoba koje nikada nisu koristile Internet, što je izvrstan podatak.

Mada stanje nije najbolje, ima dosta velikih država koje su iza nas. Npr. Italija (32% s 41%) i Portugal (30% s 46%). Isti postotak (28%) imaju Cipar i Poljska.

A tko predvodi Europu po broju stanovništva koje koristi Internet? Vjerojatno ste pretpostavili da je riječ o nekoj sjeverno-europskoj zemlji i bili ste u pravu. Predvodnik je Island s 1% nekorisnika Interneta (5% 2010. godine), a slijede Norveška (5%) i Danska s 3% (9%) stanovništva.

U samom vrhu su i Luxemburg (4% naprema 8% 2010.), Nizozemska s 5% (8%), te grupa zemalja s 6% koju predvodi Švedska (7%), Finska (11%) i Velika Britanija (13%).

A velika Njemačka? Na 11 je posto što je sjajno prema 17% 2010. godine.

Možda je najveće (negativno) iznenađenje IT div i top destinacija za hrvatske (i druge) informatičare - Irska s "loših" 16% (poboljšanje s 27% 2010. godine).

Bio tamna tvar

Nedavno sam gledao govor Nathan Wolfe-a u kojem govori o tome da u genetskom materijalu brisa iz prosječnog nosa, 20% materijala ne odgovara niti jednom poznatom DNA već ga naziva biološkom tamnom masom. Ako mu je vjerovati, u drugim organima količina ove nepoznate tvari je još veća (npr. crijeva do 60% biološke tamne tvari). 

Izvor slike: Wikipedia.org

Ono što me je iznenadilo je da bi ovo mogla biti potvrda svih onih koji tvrde da je samo snagom misli moguće izmijeniti tijelo, izliječiti bolest, obnoviti neki organ itd. Naime, ako se tvrdnje točne, onda nam je Svevišnji zaista dao gotovo božanske moći jer nam je moguće utjecanjem na tu tvar mijenjati svoj genetski kod. 

Znanost trenutno nije spremna to prihvatiti, ali će vjerojatno doći i vrijeme kada će početi uvažavati i ovakvu mogućnost. A do tada, vježbajte duhovne tehnike i mijenjate sebe na bolje.  

Turska 2

Evo, ako ste sumnjali u moj tekst o Turskoj kao velikom zlu od Beča do Teherana, link na današnji tekst u Večernjem listu.

Turska

Gledamo danas kako Turska s veseljem dozvoljava genocid na Kurdima od strane ISIL-a i čudimo se zašto NATO zemlja, naizgled sekularna, dozvoljava tako nešto. Čudimo se jer ne pratimo povijest.
2000 godine turski je ministar vanjskih poslova obznanio da je glavni Turski cilj u 21. stoljeću obnoviti Otomansko carstvo. Ako je tko i pročitao taj interview sigurno se nasmijao na takve teze, ali danas smo svjedoci da je Turska itekako na tom putu.
Prva etapa je bila financijsko-kulturna ekspanzija.

Naime, vrlo brzo Turska je postala drugi najveći investitor u BiH, jedan od najvećih investitora na Kosovu, a kao investitor prisutna je i u ostalim zemljama jugoistočne Europe. Ujedno je jedna od najjačih ekonomija na prostoru Europe, Turkish Airlines su postali 2. ili 3. zrakoplovna tvrtka u Europi, itd.

Regresije radi, kao financijer i ekonomska sila postala je idealna za regrutiranje ISIL-ovih boraca po Europi, a kako je i veliki zračni prijevoznik, to joj je olakšalo transport tih ljudi do Sirije i Iraka.

Nadalje, od 2000. godine počinje masovna investicija u turske sapunice kojima se nastoji oslikati tursko društvo kao bogato i otmjena, odnosno kroz povijesne serije turska snaga i povezanost sa određenim prostorima bivšeg-budućeg turskog carstva.

Slijedeći korak je bilo tipično subverzivni - uništavanje velikih i jakih "diktatura" (kako nas to Amerikanci žele uvjeriti) na području bivšeg carstva - od Tunisa do Egipta. Nakon što je i to, u suradnji s SAD-om koji je imao druge planove (o tome u nekom drugom blogu) u ovome uspjela, Turska se okrenula neposrednim susjedima od kojih je uništeni Irak bio nikakva prijetnja, a Sirija ogromna.

Stoga je ponovo u suradnji s Amerikancima pomogla pobunu protiv njoj nesklonog režima u Siriji i financijski i vojno pomogla stvaranje ISIL-a. Uostalom, jedni pošteđeni stranci zarobljeni od ISIL-a bili su 33 turska diplomata/članova osoblja. 

Kako je već oko turske 400 km granice pod kontrolom ISIL-a, to je dostava ljudi i tehnike još lakša. 

Naravno, da bi takva suradnja bila moguća, turska sve više islamistička (naizgled sekularna) vlast je prvo napravila velike i opsežne čistke u turskoj vojsci koja je branila sekularnu državu Ataturka, a iskoristila je svoj nastali položaj gdje o njoj ovisi i NATO i Amerika kako bi to provela bez ikakva otpora sa Zapada.

No, tu nije računala da će Rusija braniti svoju jedinu Sredozemnu pomorsku bazu (a upravo mogućnost da Sirija "padne" je ubrzalo ruske planove osvajanja i pripojenja Krima, no to je druga priča), te ni nakon 3 godine nije uspjela u svom naumu. 

Tada nastupa faza čišćenja - uništiti sve domicilno stanovništvo kako bi se lakše provela kasnija okupacija. Mada Turska nema problema s genocidom (sjetimo se Armenije), ovdje je prljave poslove prepustila ISIL-u. I zato dok i zadnji Kurd ne bude uništen neće poduzimati ništa da im pomogne. 

Naprotiv, radit će i dalje na jačanju ISIL-a jer je ostao još jedan protivnik, a to je trenutno najjači igrač u regiji - Iran. Ne treba zaboraviti da se "teroristički" Hezbolah prvi uključio u borbi protiv Al-Qaide i ISIL-a, a u obrani Sirije koja je tradicionalan iranski saveznik. Stoga je Turskoj u izrazitom interesu da se genocidom istrijebe šijiti s područja Sirije i Iraka (90% stanovništva Irana su šijiti). 

Jednom kada se i ti ciljevi ostvare, vjerojatno će Turska pokrenuti vojnu akciju kojom će, pod izgovorom uništenja ISIL-a okupirati područje "kalifata" i pripojiti ga sebi. Naravno, prikazujući se cijelom svijetu kao dobročinitelj i osloboditelj. A prema stanju medija, lako je očekivati da će se uloga Turske u tom smislu još više istaći. Povijest nas uči da je mali korak od osloboditelja do okupatora. 

Ali nas uči i da tko s vragom tikve sadi.... Pa bi se ISIL Turskoj mogao obiti o glavu, kada neprijatelja ponestane. A radikalne fanatike nitko nije uspio kontrolirati (sjetimo se Talibana u Afganistanu). 

Dakle, nova Ruanda je, zbog sterilnosti EU, Amerike ali i kratkovidnosti Rusije (brani Siriju, ali gubi ostatak regije i dobija agresivnog južnog susjeda koji će rado financirati ruske islamiste i radikale, umjesto politički patetične i vojno nesposobne EU koju si je Rusija odredila kao neprijatelja) sve izglednija. A time i definitivni početak kraja europske civilizacije kako je to lijepo napisao Samuel P. Huntington.