Drugi kamen temeljac ekološke poljoprivrede je Načelo ekologije.
No ovo je nekako i samo razumljivo, zar ne? No pomoć radu i imitiranje ovih cikličkih prirodnih sustava često se zaboravlja na tzv. "eko" imanjima. Ovdje mislim na one kojima je eko poljoprivreda samo način da dođu do ekstra profita, po mogućnosti kruha bez motike, a nikako na one koji žive po eko načelima. Zato je jako bitno kupovati od onih eko proizvođača koji ne skrivaju svoj rad već sve o njima možete vidjeti na društvenim mrežama, koji svaki tjedan objavljuju slike sa svojih imanja, kod kojih možete doći barem jednom godišnje na dane "otvorenih vrata" i sl. A vi razmislite kakav je vaš eko proizvođač.
Temelj ovog načela je ono što Rudolf Steiner naziva "Lebendige Erde", IFOAM "living soil", a i mi u Hrvatskoj "živa zemlja". Eko uzgoj odlikuje isključivo sezonsko lokalno voće i povrće. Moguć je i uzgoj egzotičnih kultura koje nisu s istog uzgojnog područja (kao kod nas sve prisutnije aronija, sibirska borovnica itd.) no niti on nije sukladan ekološkim načelima jer se uvode strane vrste u eko sustav. Ipak, razumljiv je ovakav uzgoj na mnogim eko imanjima zbog tržišnog utjecaja.
Pravi eko proizvođači će ostaviti pokoju biljku na polju ili voćku na stablu za životinje iz okolice svog imanja. Sijat će cvjetne trake lokalnog samoniklog bilja i ostaviti živice i prirodna skloništa za domaću faunu. Svojevremeno sam u Njemačkoj na jednom eko imanju u dokumentima kontrolnog tijela koje kontrolira eko uzgoj našao podatke o prirodnim životinjama (koje država dodatno plaća) pa bi oni farmeri kod kojih se na imanju utvrde slijepi miševi, ježevi i neke druge korisne životinje dobivali dodatnu potporu. U vrijeme kada u Hrvatskoj ne možemo koristiti nikakva kemijska sredstva za suzbijanje voluharica sjetio sam se jednog primjera od prije 20 godina iz Švicarske gdje su seljaci na svojim imanjima imali 5-6 metara visoke stupove u obliku slova T na koje bi slijetale ptice grabljivce i strpljivo čekale da koja voluharica izađe i da se nahrane.
Ekološka poljoprivreda poštuje i lokalnu tradiciju u gradnji i proizvodnim sustavima. Ideja je održiva farma koja je samodostatna u većini ulaznih proizvoda, a višak proizvoda prodaje tržištu. Na žalost i ta temeljna ideja svih svjetskih eko imanja kod nas uopće nije poznata inače većina hrvatskih eko farmi ne bi mogla proizvoditi. Zapitajte se koliko je naših farmi održivo, a to znači da obvezno imaju životinje, ne zbog prodaje već zbog proizvodnje stajskog gnojiva. Sjećam se svog šoka kada sam njemačkog farmera (170 ha površine) pitao što radi od svojih krava, svinja i peradi, a on mi odgovorio da su one na imanju prvenstveno zbog gnojiva, a mlijeko, meso i jaja su samo dodatni prihod. Potpuno drugačije razmišljanje nego kod nas. A tako razmišljaju i svi oni u našem sustavu kontrole i certifikacije. Ne razumiju ni osnovne temelje eko poljoprivrede.
Pod ovim načelom podrazumijeva se i proizvodnja vlastite energije iz obnovljivih izvora. Od solarne energije koju bi trebalo imati svako naše eko imanje u Istri, Primorju i Dalmaciji; mini vjetro- i hidro -elektrana koje su općenito gotovo potpuno nepoznate u RH.
Eko farma nije stihijski proizvod, već brižno planiran dio eko sustava okolnog područja. koje se brine za očuvanje prirodnog staništa za lokalne životinje i održanje biološke i genetske raznovrsnosti. A sve ovo se jednako odnosi i na one koji samo prerađuju ekološke proizvode ali i na one koji iste prodaju.
*Sve slike su s: pixabay.com
