4. temelj - Briga

I evo nas za kraj na zadnjem načelu ekološke poljoprivrede, kako su to definirali članovi IFOAM-a, najvećeg svjetskog pokreta za ekološku poljoprivredu.

Poglavica Seathl
(izvor: flickr.com)

Načelo brige

Ovo načelo se odnosi i na brigu o ljudima (njihovom zdravlju i dobrobiti - što smo već obradili), no ne na svakodnevnoj-taktičkoj već na dugoročnoj-strateškoj osnovi. Nešto kao što je poglavica Seathl (čak i u Americi, kao i kod nas kažu Seattle) iz Suwamish plemena  rekao u svojoj poruci modernom svijetu (kod nas poruka bijelom čovjeku) i predsjedniku SAD-a Franklin Pierce-u. Da citiram samo dio: "Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da bi oni poštivali zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja s nama u srodstvu. Učite vašu djecu kao što činimo mi s našom da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga.

To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane.

Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju čini i sebi samome."

Upravo ovo pismo mogli bi nazvati svetim pismom eko poljoprivrede. Jer ono što govori mudri poglavica govori i eko poljoprivreda i za to se zalaže. To je briga iz ovog načela. Uostalom Svjetski dan zaštite okoliša posveta je ovome čovjeku. 

Načelo ističe da je eko poljoprivreda živi i dinamični sustav koji odgovara na vanjske i unutarnje podražaje kao i svaki drugi živi organizam. Dakle, eko poljoprivrednici ne trebaju biti opsjednuti prinosima i količinama kako bi što više zaradili, već trebaju voditi brigu o zdravlju i dobrobiti svih dionika (tla, biljaka, životinja, ljudi, Zemlje). Time su sukladni indijanskom poglavici nasuprot "kaubojima" (onima koji će za prinos zagaditi vodu, tlo, zrak i u konačnosti svoj proizvod). 

Zbog svoje prilagodljivosti, svaka nova tehnologija se treba pažljivo ispitati i procijeniti jer ono što serviraju znanstvenici rijetko je odgovorno prema okolišu, ljudima i planeti. Stoga se, zbog činjenici da znanost i profit ne razumiju (i ne brinu) za ekosustav ali ni za poljoprivredu, mora o njima voditi posebna briga. Eko proizvođač koji podigne plodnost svog tla, nije samo povećao vrijednost svoje zemlje, već i obogatio svoje nasljednike. Umjesto da je "izraubao" zemlju dok ne postane neplodna/jalova, kao što je čovjek učinio s više od 55 milijuna hektara (zanimljivo, kažu da je upravo toliko površina trenutno pod eko poljoprivredom). Dakle, dok neeko uništavaju, eko farmeri to pokušavaju popraviti. Odnosno, to čine oni koji su osvijestili ovu ulogu eko poljoprivrede, a ja ih nažalost znam premalo. 

Eko tlo (izvor flickr.com)

Ovo načelo poziva na oprez kod novih tehnologija kao i na odgovornost koju čovjek mora preuzeti. No ovo je možda i najbliže utopiji. Jer zar je itko odgovarao za GMO? Za Agent Orange? DDT? Za činjenicu da je prije samo 100 godina jedno od 1000 ili više djece bilo alergično, a danas ih je 20-50% (ovisno o podacima i težinama alergija). O raku neću ni pričati. 

Neeko tlo
(izvor: wikimedia.org)

Eko poljoprivreda nije protiv znanosti jer zna njenu važnost u očuvanju zdrave i sigurne eko poljoprivrede, ali zagovara cjelovitu (holističku) znanost, znanost temeljenu na dobrobiti čovječanstva a ne na pohlepi (kao što je to slučaj u zdravstvu, o čemu ću jednom pisati). Također, eko poljoprivreda zna da znanstvena saznanja nisu sama po sebi dovoljna, ako znanost ne prihvaća praktična iskustva, akumuliranu mudrost i tradicionalno/izvorno znanje koje je prošlo test vremena. Uostalom, zar je itko znanstveno uspio dokazati da Rudolf Steiner nije bio u pravu u svom "Poljoprivrednom tečaju"? Uza sve silu znanstvenika, tek je dio njegovih teza dokazan kao točan, a većinu znanstvenici niti danas ne mogu shvatiti niti pojmiti.  

Uloga ovog načela je da se odbace rizične tehnologije (npr. genetsko inženjerstvo) a prihvate one koje su bez rizika po okoliš, ljude i Zemlju. Jer priče o rješavanju gladi ionako ne drže vodu kada se zna da je proizvodnja hrane veća od potreba svih ljudi na Zemlji, ali je distribucija potpuno pogrešna. O hrani koja završi kao otpad da i ne govorimo. Uostalom, ne tako davno se puno pisalo o doniranju hrane koja je umjesto u ustima gladnih završavala na smeću samo zbog političkih odluka. A koliko je danas u Hrvatskoj ljudi manje gladno samo zbog prodaje hrane u pola cijene ako joj uskoro ističe deklarirani rok trajanja. Pa da neeko poljoprivreda nije uništila 55 milijuna ha plodna tla (cca 10 lijepih naših), još bi manje bilo gladi i gladnih. A uništavanje Zemlje se samo još više ubrzava. A eko poljoprivreda je jedna od rijetkih koja se još uvijek bori protiv korporatizma.