Treći temelj ekološke poljoprivrede je Poštenje/pravednost.
Ovo načelo koje govori o odnosu među ljudima, a tek onda odnosu ljudi prema drugim živim bićima, možda je i najmanje prisutno. Svaki pravi eko proizvođač ne uzgaja/prerađuje/prodaje radi sebe samog (ili svoje obitelji) već za dobrobit lokalne zajednice i svojih kupaca.
A takvih u hrvatskoj eko poljoprivredi ima između 1-5%. To su oni proizvođači koji će radije zaorati ili kompostirati svoj proizvod negoli ga prodati kupcu jer ga i sami ne bi konzumirali. Na žalost, još je uvijek puno onih koji će prodati bez obzira na sve i koji će hranu koja nije ekološka prodati kao takvu. Posebice u našem društvu gdje se kupce eko hrane percipira kao dokone pomodne bogatune koje ionako treba "izmusti". Tome je tako što su rijetki poput mene i mnogih pravih eko proizvođača imali priliku prodavati eko proizvode i vidjeti da ih ne kupuju ni dokoni, ni pomodni ni bogati, već ponajviše potrebiti.
Zbog toga sam u vječnom ratu s velikim eko uvoznicima i trgovcima koji kupe eko proizvod za manje od 1 €, a onda ih čiste pohlepe isti prodaju isti po 3 € (kao što je bio slučaj s jednom markom eko čokolada). A o tome da većina uvoznika i distributera nema gotovo nikakvu kontrolu (kao što je imaju eko proizvođači) da i ne govorim. Pa je upitno koliko se neeko proizvoda ovim putem proda kao eko. Jer onaj koji nema što kriti, ne lobira po ministarstvima da bude izuzet od kontrole koja je normalna. Stoga su i neka velika uvoznička imena promijenila po nekoliko kontrolnih tijela dok nisu našla ona nestručna i nesposobna (ili s kojima se da dogovoriti) koja neće sve zagledati. No da li je to imalo čudno ako neka kontrola tijela ne moraju imati godišnje kontrole koje moraju imati druga ili kada državna inspekcija kontrolira državno kontrolno tijelo. Moš' misliti neutralnosti.
 |
| Izvor:wikimedia.org |
Dakle, prema ovom načelu, sudionici eko poljoprivrede trebaju njegovati jednakost, međusobno poštovanje, pravednost i brigu jedni za druge. Na žalost, prema primjeru obitelji Sever, vidljivo je da često briga eko proizvođača za svoje kupce nije jednaka u suprotnom smjeru. Jer ne možeš 10 godina kupovati proizvod, biti super zadovoljan istim, uživati u prirodnoj boji, okusu i mirisu, a onda kada netko neupućen u sustav ali spreman za zlo napiše da to nije tako, odbaciti svojih 10 godina iskustva. Ne možeš biti stvaran kupac i vjerovati lažima nakon 10 godina zadovoljstva. Odnosno, vidljivo je da se to itekako može dogoditi. Uostalom, ljudska glupost nema granica, zar ne?
Fantastično je to što tih "malo dobrih ljudi" (čitajte: istinskih eko proizvođača) napadaju oni koji i ne zaslužuju jesti njihove proizvode, a one "muljatore" kojih je eko poljoprivreda u Hrvatskoj prilično puna, nitko ne dira već svi poslušno od njih kupuju.
Ovo načelo kaže da se svi uključeni u eko poljoprivredu moraju odnositi prema drugima na način osiguranja poštenja (i dodao bih međusobnog poštivanja) na svim razinama i među svima uključenima od seljaka-farmera, preko radnika, prerađivača, distributera, trgovaca sve do kupaca-potrošača. Kao što eko poljoprivredniku mora biti cilj osiguranje kvalitetnog proizvoda za svog kupca po prihvatljivoj cijeni (smanjenje siromaštva je jedan od ciljeva), tako i kupac mora voditi brigu o blagostanju proizvođača. I platiti mu poštenu (fair) cijenu.
U zapadnim državama EU česta je praksa da kupci rade na eko imanju jedan ili par dana mjesečno i bivaju plaćeni za to eko hranom, posebice u sezonskim špicama kada proizvođač nema dovoljno radne snage. Na taj način se jača međusobna povezanost, pa nije rijetka pojava da onda proizvođači pogoste svoje kupce "danima otvorenih vrata" ili nekakvim sezonskim feštama. Razmislite koliko eko proizvođača znate koji to rade u RH? I razmislite koliko od vas bi bilo spremno uzeti jedan slobodan dan ili dio godišnjeg da pomognete osobi od koje kupujete eko hranu? A samo tako možete vidjeti kako je teško uzgojiti eko hranu. Kada provedete par sati okopavajući po najjačem ljetnom suncu ili ubirući plodove mada vani pljušti kiša shvatit ćete cijenu eko proizvodnje tj. da ista nema cijenu.
To naravno, ne znači da zato trgovcima treba platiti maržu od 100-200%. Ako se osjetite posebno avanturistički spremni (i imate glumačkog dara) odite od velikih trgovaca koji prodaju eko proizvode (npr. Bio&Bio, dm itd.) i pretvarajte se da ste eko proizvođači pa ćete vidjeti koje marže imaju. Možda vam onda neće mazati oči svojim fair trade ponašanjem i socijalnom odgovornošću kako to mogu raditi sada.
Uostalom, razmislite koliko bi vi tražili za svoj rad na eko imanju tj. kolika bi vam bila satnica. Pa onda računajte da rad na eko imanju koje ima žitarice, uljarice, voće i povrće te stoku traje od 6 do 20 sati svaki dan. 30 dana mjesečno. Pa si pomnožite koliko bi to bilo novaca. A onda pitajte "svog" seljaka koliko je njegova plaća ili koliko je taj mjesec zaradio. I bit će vam jasno zašto "pravih" (koji imaju cjeloviti eko sustav na svom imanju, gotovo bez ikakvih inputa izvana) eko proizvođača ima tek 5-10% u odnosu na ukupne (usudio bih se reći čak 1-5%).
Ovo načelo se odnosi snažno i na ekološko stočarstvo koje svakoj životinji mora osigurati što prirodnije uvjete i gdje je uloga kontrolnih tijela da budu posebno nepopustljivi prema eko proizvođačima koji to ne poštuju. Uvjeti života eko stoke moraju odgovarati njihovoj fiziologiji, prirodnom ponašanju (kretanje, kupanje, kaljužanje) i dobrobiti. Radeći na jednoj farmi, najteži mi je zadatak bio nahraniti životinje jer je gazda inzistirao na minimalnom stresu u hranidbi. To je značilo da sve životinje istovremeno moraju dobiti hranu (fizički nemoguće) jer ako jedna životinja jede, a druga čeka da i nju nahranite, to izaziva veliki stres kod gladne životinje. (Sigurno ste jednom bili u situaciji da ste gladni u restoranu, a vaše jelo zadnje biva posluženo). Stoga sam se morao pobrinuti da u što kraćem roku, doslovce trčeći, svakoj životinji dam barem malo hrane dok čeka i dok ne poslužim "puni obrok". Ovako što nisam nikada vidio u Hrvatskoj. Niti sam ikada sreo kontrolora koji to zna ili kontrolira, mada je riječ o najosnovnijem načelu eko poljoprivrede. *Sve slike osim druge su s flickr.com
